Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4183/10 (N. V.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4183/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4183/10, rješavajući apelaciju Nenada Vučenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Vučenovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 K 004105 10 Kž od 10. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 K 004105 09 K od 6. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 25. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 004105 10 Kž od 10. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 004105 09 K od 6. novembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 K 004105 09 K od 6. novembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 K 004105 10 Kž od 10. juna 2010. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 385. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Navedenom presudom na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) oštećeni su upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku. Na osnovu člana 99. stav 1. ZKPRS apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka na ime paušala u iznosu od 350,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se u radnjama apelanta, koji u naseljenom mjestu naglo startuje vozilo, okreće ga pod ručnom kočnicom, zasipa kamenicama mještane koji se nalaze pred prodavnicom, te nakon toga oštećuje spomen-obilježje palim borcima, izbija autom kapiju na mjesnom groblju, lupa flaše na spomeniku D.L., u cijelosti stiču obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 385. stav 1. KZRS. Navedenim postupanjem apelant je kod prisutnih građana izazvao osjećaj nesigurnosti, duševnog nemira i straha, te je prouzrokovao znatno uznemirenje i strah i kod preostalih građana koji se manifestovao kroz protestni miting, koji su organizovali nakon nekoliko dana, a kome je, po izjavi svjedoka S.L i R. P., prisustvovalo 700 ljudi.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u toku glavnog pretresa u cijelosti poštovano apelantovo pravo na odbranu, kao i sva druga prava koja mu u postupku pripadaju i u svemu mu je omogućena puna ravnopravnost stranaka, pa i u pogledu predlaganja dokaza, komentarisanja i stavljanja prigovora na izvedene dokaze. Po mišljenju Okružnog suda, u dokaznom postupku je proveden dovoljan broj dokaza optužbe i odbrane, potrebnih za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja u predmetnom krivičnom postupku, koje je prvostepeni sud savjesno ocijenio pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS i na osnovu takve ocjene osnovano našao dokazanim navode optužbe. Istaknuto je da za suprotne tvrdnje žalba apelantovog branioca ne nudi prihvatljive argumente, niti pak nove dokaze.
5. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su osporene presude donesene na osnovu dokaza koji nisu vjerodostojni kao dokazi očevidaca.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana na svim dokazima koji su izvedeni u predmetnom postupku. Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić