Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4184/10 (M. M., A. M. i S. R.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4184/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4184/10, rješavajući apelaciju Milke Mejakić, Akeksandra Mejakića i Sonje Rosić rođ. Mejakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Mejakić, Akeksandra Mejakića i Sonje Rosić rođ. Mejakić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 040085 10 Rev od 9. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 040085 09 Gž od 15. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Mejakić, Aleksandar Mejakić i Sonja Rosić rođ. Mejakić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 040085 10 Rev od 9. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 040085 09 Gž od 15. januara 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 040085 08 P od 17. avgusta 2009. godine „Zavarovalnica“ d.d. Maribor (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantima naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade njihovog prednika pokojnog Vojina Mejakića u iznosu od 13.871,52 KM i da im isplati dospjele zatezne kamate obračunate za period od 15. aprila 1991. godine do 30. aprila 2009. godine u iznosu od 13.871,52 KM uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13.555,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. avgusta 2009. godine do isplate, dok je zahtjev apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja od 13.871,52, počev od 20. maja 2009. godine do isplate odbijen.

3. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 040085 09 Gž od 15. januara 2010. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kao i zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.535,60 KM i obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.880,00 KM.

4. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 040085 10 Rev od 9. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da su predmet nasljeđivanja, prema odredbi člana 2. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju, stvari i prava koja pripadaju ostaviocu. Prema odredbi člana 2. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju, zaostavštinu ostavioca čine sva nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti. Istaknuto je da je pravilno da predmet ostavine mogu biti sva imovinsko-materijalna prava i obaveze osim onih koje nemaju lični karakter, koja su vezana za ličnost i postoje upravo s obzirom na ličnost. Konstatovano je da je odredbom člana 188. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se naknada materijalne štete u obliku novčane rente određuje u korist oštećenog (doživotno ili za određeno vrijeme). Imajući u vidu da se ova naknada priznaje oštećenom zbog izgubljene zarade koju trpi usljed potpune ili djelimične nesposobnosti za rad koja je prouzrokovana tjelesnom povredom ili narušenjem zdravlja (član 195. ZOO), ovo njegovo pravo i iz njega proizlazeće potraživanje, po mišljenju Vrhovnog suda, ima lični karakter zbog čega je nenasljedivo.

6. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, iz sadržaja odredbe člana 195. stav 2. ZOO (novčana renta, kakav karakter ima predmetno potraživanje) ne može se nasljeđivati, tj. ni prenositi „pravo na njihovu naknadu“, jer je to pravo-lično pravo i mogu se izuzetno istupiti samo „dospjeli iznosi naknade“ materijalne štete u obliku novčane rente, ukoliko su priznate i već određene pravosnažnom odlukom suda ili pismenim sporazumom strana (član 197. stav 2. ZOO). Vrhovni sud je naveo da, kako u konkretnom slučaju predniku apelanata nije priznato pravo na novčanu rentu, koja nije određena pravosnažnom presudom a ni sporazumom strana, predmetno potraživanje je neprenosivo i nenasljedno. Zbog navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

7. Dalje je Vrhovni sud naveo da su neosnovani navodi revizije da je drugostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 197. ZOO i da pravilno tumačenje te odredbe podrazumijeva „ostvareno pravo na rentu, a ne neostvareno pravo na izgubljenu zaradu“. I po mišljenju Vrhovnog suda, izgubljena zarada prednika apelanata, iako se ne radi o „ostvarenom pravu“, ima karakter novčane rente koja se može dosuditi ako zbog povreda koje je pretrpjelo oštećeno lice dođe do potpune ili djelimične nesposobnosti za rad i gubitka zarade. Istaknuto je da u situaciji kada predniku apelanata nije za života priznato pravo na novčanu rentu zbog neostvarene zarade (preminuo 25. februara 2002. godine), u tom slučaju se o ostvarivanju prava na novčanu rentu sudi kao o prethodnom pitanju, kako su to sudili nižestepeni sudovi. Međutim, kako predniku apelanata to pravo nije priznato pravosnažnom sudskom odlukom, a ni sporazumom strana, koje je neprenosivo i nenasljedivo, po mišljenju Vrhovnog suda, revizioni prigovori u tom pravcu su neosnovani.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo iz člana 2. stav 3.c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno tumačili šta predstavlja izgubljena zarada, šta je renta i kada pravo na naknadu postaje lično primanje. Po mišljenju apelanata, Okružni i Vrhovni sud proizvoljno su tumačili odredbu čl. 188. i 197. st. 1. i 2. ZOO.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na navode apelanata o povredi prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 2. stav 3.c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud nalazi da se navodi apelanata u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno neosnovani, te da apelanti u odnosu na ove navode nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji pozivaju, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4184/10 (M. M., A. M. i S. R.) | Sudska praksa | Aktio