Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4188/10 (G.A.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4188/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4188/10, rješavajući apelaciju G.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-09-000697 od 8. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000784 od 12. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-000708 od 28. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijela je 27. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000697 od 8. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000784 od 12. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000708 od 28. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000708 od 28. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000784 od 12. januara 2009. godine, JU Opća gimnazija u Zenici (u daljnjem tekstu: drugotužena) je obavezana da apelantici na ime naknade regresa za 2003. godinu isplati iznos od 221,55 KM, za 2004. godinu iznos od 224,31, na ime naknade za topli obrok za period od 17. novembra 2003. godine do 26. marta 2005. godine iznos od 301,18 KM ( ukupno 747,04 KM) uz zakonsku zateznu kamatu počev od 17. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate (stav I). Drugotužena je obavezna da apelantici plati na ime naknade troškova postupka iznos od 319,49 KM (stav II). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženu u iznosu od 20.294,54 KM odbijen je kao neosnovan (stav III). Apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je odbijen u cijelosti kao neosnovan (stav IV). Apelantici je naloženo da prvotuženom isplati na ime troškova zastupanja iznos od 1.910,86 KM, sve u roku od 15 dana (stav V).
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) ne sadrži odredbu kojom su konkretno utvrđeni koeficijenti složenosti poslova za oblast srednjeg obrazovanja, već sadrži upućujuću odredbu da se koeficijent složenosti poslova posebno utvrđuje u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora, odnosno da koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje vlada nadležnog kantona svaka tri mjeseca na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije, ministra obrazovanja i sindikata. Ukazano je da, s druge strane, iz odredaba kolektivnih ugovora proizlazi da je navedenim zaposlenicima osigurana zaštita iznosa najniže plaće dok je visina preko tog iznosa predmet usaglašavanja, odnosno utvrđivanja parametara za njeno izračunavanje svaka tri mjeseca od nadležnih organa.
4. Navedeno je da, kako u utuženom periodu koeficijent složenosti poslova za zaposlene u srednjem obrazovanju, pa i za apelanticu, nije utvrđivan na način kako je predviđeno odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i Kolektivnog ugovora, Općinski sud je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine plaće apelantici u utuženom periodu ne mogu primijeniti odredbe kolektivnih ugovora, jer granskim Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni svi neophodni parametri potrebni za izračunavanje visine plaće. Istaknuto je da konkretno nisu utvrđeni koeficijenti složenosti poslova. Stoga je Općinski sud dio tužbenog zahtjeva apelantice za potraživanje razlike plaće za utuženi period preko iznosa najniže plaće odbio kao neosnovan.
5. Općinski sud je naveo da je kod utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva prihvatio prvu varijantu vještaka, te da nije prihvatio drugu varijantu u pogledu plaća u utuženom periodu, jer je vještak sam utvrđivao koeficijente složenosti poslova za što nije nadležan, kao što to ne može biti nadležan ni sud, nego samo vlada nadležnog kantona a na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra finansija, ministra obrazovanja i sindikata.
6. Istaknuto je da je djelimično osnovano apelantičino potraživanje u odnosu na regres i topli obrok. Općinski sud je prihvatio prigovor zastarjelosti kao djelimično osnovan u odnosu na drugotuženu u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, budući da se u konkretnom slučaju tužba odnosi na novčana potraživanja, te da je protiv drugotužene podnesena 17. novembra 2006. godine, zastarjela su potraživanja do 17. novembra 2003. godine.
7. Dalje je navedeno da je osnovan prigovor prvotuženog da nije pasivno legitimisan. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz radnog odnosa a prvotuženi nije apelantičin poslodavac, budući da apelantica nije u radnom odnosu kod prvotuženog. Ukazano je da drugotužena, prema članu 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi, kao srednja škola ima svojstvo pravnog lica. Također, prema članu 39. Zakona o ustanovama, ustanove su pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze, te da na to ne utječe ni činjenica da Kanton finansira javnu ustanovu. Stoga je apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.
8. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000697 od 8. jula 2010. godine djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka (stav V izreke prvostepene presude) tako da je odbijen zahtjev prvotuženog da se apelantica obaveže da mu isplati na ime troškova zastupanja iznos od 1.910,86 KM.
9. U obrazloženju revizione presude se navodi da, prema nespornom utvrđenju nižestepenih sudova, ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavca u oblasti srednjeg obrazovanja, nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, nikada nisu pristupili utvrđivanju osnovice za plaće i koeficijente složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama na način propisan odredbom člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, razliku između plaće koja je apelantici isplaćivana i plaće prema Kolektivnom ugovoru apelantica može osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko dokaže da je plaća koja joj je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (član 28. stav
3. Kolektivnog ugovora) a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
10. Stoga je Vrhovni sud, imajući u vidu navedeno, te nespornu činjenicu da apelantica u utuženom periodu nije primala plaće u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, odbio apelantičinu reviziju u dijelu odluke za isplatu razlike plaća.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su stavovi redovnih sudova suprotni odredbama Zakona o radu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantičinim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
16. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić