Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4207/10 (V. P.)

Odluka donesena 05. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanovi JNA
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4207/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4207/10, rješavajući apelaciju Vladana Pljevaljčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladana Pljevaljčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpke broj 118-

Rev-09-000 907 od 29. juna 2010, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-09-000 222 od 15. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1351/03 od 29. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladan Pljevaljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpke (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-09-000 907 od 29. juna 2010, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 222 od 15. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1351/03 od 29. decembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1351/03 od 29. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 222 od 15. maja 2009. godine, apelant je obavezan da Paji Gveriću (u daljnjem tekstu: tužitelju) preda u posjed stan koji se nalazi u Banjaluci, u Ulici Nikole Pašića broj 62, u suterenu, stan broj 8 (ranije ulica Rade Ličine broj 22-b), slobodan od svih stvari i trećih lica. Apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja je odbačen. Apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tužitelj nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanuje odbijen je kao neosnovan. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 907 od 29. juna 2010. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju revizione presude se navodi da je odredbama člana 41. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03), u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

5. Istaknuto je da je rješenjem Komande Garnizona Banjaluka od 16. oktobra 1990. godine tužitelju dodijeljen na privremeno korištenje predmetni stan, da je tužitelj na osnovu tog rješenja zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, koji nije otkazan tužitelju, da je tužitelj ušao u posjed stana i, shodno uslovima u kojima se nalazio premetni stan (prokišnjava, vlaga u stanu), u njega se uselio, tako što ga je djelimično namjestio do konačnog renoviranja u čemu ga je spriječio rat i nedostatak sredstava, da iz zapisnika o obilasku predmetnog stana od 16. avgusta 1994. godine proizlazi da se u stanu nalazi apelant, mada je nosilac stanarskog prava tužitelj, da iz pismene izjave tužitelja od 21. decembra 1997. godine proizlazi da je tužitelj saglasan da u dijelu predmetnog stana stanuje tuženi sa porodicom i da mu plaća mjesečni iznos zakupnine od 300,00 dinara, da apelant u toku postupka nije sporio da je apelantu plaćao zakupninu, te da je apelant nesmetano živio u predmetnom stanu sve do 2001. godine, kada ga je tužitelj opomenuo da mu preda u posjed predmetni stan. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužitelj ima jače pravo na posjed premetnog stana u odnosu na apelanta u smislu odredbe člana 41. stav 1. ZOSPO.

6. Istaknuto je da su neosnovani navodi revizije da je apelant stekao stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, zato što se apelant u dio predmetnog stana uselio tokom 1992. godine uz suglasnost tužitelja kome je plaćao mjesečnu zakupninu, što apelant tokom trajanja postupka nije osporavao, iz čega proizlazi da se apelant nije nezakonito uselio u predmetni stan, čime nisu ispunjeni uslovi iz odredbi člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima da apelant nastavi dalje koristiti predmetni stan.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljno tumačenje materijalnog prava. Smatra da se u konkretnom slučaju, budući da se radi o vojnom stanu, morao primijeniti Zakon o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, Zakon o sredstvima i finansiranju Jugoslovenske narodne armije i Pravilnik o stanovima u Jugoslovenskoj narodnoj armiji od 22. marta 1991. godine. Ukazuje da tužitelj nije stekao stanarsko pravo jer se nikada faktički nije uselio u predmetni stan.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na dom koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4207/10 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio