Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4224/10 (E. M.)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4224/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4224/10, rješavajući apelaciju Edhema Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Mešića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 P 000355 07 P od 10. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edhem Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, koga zastupa Mirjana Savić, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 28. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000355 10 Rev od 14. jula 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000355 07 P od 10. decembra 2009. godine.
2. Odlukom o dopustivosti broj AP 2009/10 od 29. juna 2010. godine Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju, podnesenu 25. maja 2010. godine, protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 75 0 P 000355 07 P od 10. decembra 2009. godine, zato što je bila preuranjena.
3. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000355 07 P od 10. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, Ademe Mešić, Ilfana Mešića i Adema Mešića, kojim su tražili da se Dušan Kalajdžija obaveže da im kao suvlasnicima preda u posjed k.č. br. 2/5, njiva III klase, zvana Luka, površine 1900 m2, i štalu, veličine 7x8 m, sagrađenu na istoj parceli, sve upisano u pl. broj 43 k.o. Draganjić.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz stanja spisa slijedi da je tužba podnesena 4. januara 2007. godine i da su tužitelji tražili predaju u posjed označenih nekretnina i naknadu štete, te da su kasnije zahtjev za naknadu štete povukli. Okružni sud je naveo da je, po njegovoj ocjeni, prvostepeni sud iz izvedenih dokaza pravilno izveo zaključak da tuženi više ne drži u posjedu nekretnine apelanata. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka Laze Prole i Hamdije Mešića, te iz iskaza tuženog i iz apelantovog iskaza.
5. Ukazano je na odredbu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojom je propisano da vlasnik može tražiti od držaoca povraćaj individualno određene stvari, te da se radi o vlasničkoj tužbi rei vindicatio, kojom vlasnik traži povraćaj individualno određene stvari. Istaknuto je da u navedenom postupku vlasnik treba da dokaže da je vlasnik stvari i da tuženi individualno određenu stvar drži u posjedu. Odredbom člana 43. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano je da suvlasnik ima pravo na tužbu na zaštitu prava svojine na cijelu stvar, kao i pravo na tužbu za zaštitu svog prava na dijelu stvari.
6. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu da se predaja u posjed može naložiti samo prema onom licu koje protivpravno drži individualno određenu stvar vlasnika, te kako je nesporno da je tuženi u roku parnice prestao biti posjednik traženih nekretnina, to se ne mogu prihvatiti tvrdnje žalbe da odluka prvostepenog suda nije pravilna i da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao da je u posjedu označenih nekretnina. Istaknuto je da je tačno da je u odgovoru na tužbu tuženi naveo da koristi nekretnine i da će ih napustiti, što znači da je u momentu podnošenja tužbe on bio u posjedu navedenih nekretnina, ali je te nekretnine prestao koristiti prije donošenja prvostepene presude.
7. Okružni sud nije prihvatio žalbene navode da tužitelji nisu sigurni da li tuženi sada drži nekretnine i da li će ih držati ubuduće zbog toga što se predaja u posjed može naložiti samo licu koje je u posjedu nekretnina i samo takva sudska odluka je podobna za izvršenje, te da tužiteljima presuda o predaji u posjed ne pruža zaštitu kakva se navodi u žalbi, jer im je na način da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev iz razloga što je tuženi napustio nekretnine omogućena zaštita njihovog prava. Navedeno je da su tužitelji imali, a i dalje imaju, mogućnost da u slučaju promjene posjedovnog stanja od bilo kog lica, pa i tuženog podnesu tužbu za zaštitu svojih prava i u zakonom propisanom postupku to ostvaruju.
8. Dalje, Okružni sud nije prihvatio ni navode žalbe da je nepravilna odluka o troškovima postupka iz razloga što sud ima ovlaštenje da, u smislu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, donese odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Ukazano je da kako tužitelji nisu uspjeli s postavljenim tužbenim zahtjevom, mogla se donijeti i odluka kojom će se tužitelji obavezati da tuženom naknade ove troškove.
9. Protiv drugostepene presude tužitelji su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 75 0 P 000355 10 Rev od 14. jula 2010. godine odbacio kao nedozvoljenu.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Po apelantovom mišljenju, sve i da su redovni sudovi pravilno odlučili u pogledu predaje nekretnina, morali su donijeti presudu na osnovu priznanja i tuženog obavezati na naknadu troškova postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 2009/10 od 29. juna 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 P 000355 10 Rev od 14. jula 2010. godine revizija odbačena kao nedozvoljena zbog formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 000355 10 Gž od 26. februara 2010. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Okružnog suda uručena apelantu 29. marta 2010. godine, a apelacija podnesena 25. maja 2010. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
13. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić