Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4368/10 (Brčko Distrikt Bosne i Herecgovine)
Odluka donesena 05. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4368/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4368/10, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002504 10 Gž od 15. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 002504 09 Mal od 11. marta 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Distrikt Brčko Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa punomoćnica Alma Smajić, diplomirana pravnica iz Sektora za koordinaciju politika i opće poslove, podnio je 6. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 002504 10 Gž od 15. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 002504 09 Mal od 11. marta 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Mal 002504 09 Mal od 11. marta 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Mal 002504 10 Gž od 15. septembra 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Marina Crnogorac (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime duga za utrošenu vodu isplati iznos od 953,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je Rješenje Osnovnog suda o dozvoli izvršenja broj 096-0-I-07-013794 od 10. oktobra 2007. godine ukinuto i izvršni postupak obustavljen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su potraživanja navedena u prijedlogu za izvršenje u cijelosti zastarjela zaključno sa 2. oktobrom 2006. godine (računajući jedogodišnji rok zastare za predmetna potraživanja-godinu dana unazad od podnesenog prijedloga), budući da je apelant tražio isplatu duga za utrošenu vodu za period od 31. januara 2006. godine do 31. maja 2006. godine. Istaknuto je da su i potraživanja po preinačenom tužbenom zahtjevu zastarjela zaključno sa 23. septembrom 2008. godine, budući da je apelant 23. septembra 2009. godine preinačenim tužbenim zahtjevom obuhvatio potraživanja koja se odnose na isplatu duga za utrošenu vodu za period do 31. decembra 2007. godine. Ukazano je da, iako su potraživanja preinačenim tužbenim zahtjevom proistekla iz izvršnog postupka, imajući u vidu odredbu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne može se smatrati da je prvim podneskom (prijedlogom za izvršenje) prekinut tok zastarijevanja za buduća potraživanja koja prvobitno nisu bila obuhvaćena prijedlogom.
4. Apelacioni sud se pozvao na odredbu člana 388. ZOO kojom su propisani način i uvjeti prekida toka zastarijevanja. Navedeno je da se pokretanjem postupka pred sudom prekida tok zastarijevanja, ali za dospjela potraživanja za period koji je naveden u prijedlogu ili tužbi, a za svako sljedeće dospjelo potraživanje koje nije obuhvaćeno ranijim prijedlogom ili tužbom prekida se tok zastarijevanja od trenutka novog podnesenog prijedloga ili tužbe, a u konkretnom slučaju od preinačenog tužbenog zahtjeva, odnosno od 23. septembra 2009. godine. Istaknuto je da, računajući jednogodišnji rok zastare za konkretna potraživanja, a koja dospijevaju mjesečno, zastarilo je apelantovo potraživanje u cijelosti, odnosno u iznosu od 953,80 KM, koji je obuhvaćen prijedlogom za izvršenje i preinačenim tužbenim zahtjevom. Prema tome, po mišljenju Apelacionog suda, apelant neosnovano navodi da prvostepeni sud „protivno članu 388. ZOO odvojeno tretira zastarjelost potraživanja“. Ukazano je da je podizanjem tužbe (konkretno prijedloga za izvršenje) prekinuto zastarijevanje (član 388. ZOO) za potraživanja obuhvaćena tom tužbom i da nakon toga za nova potraživanja (konkretno obuhvaćena preinačenim tužbenim zahtjevom) počinje ponovo iznova teći (član 392. ZOO), odnosno da, nakon prekida, nastupa novo zastarijevanje i počinje teći novi jednogodišnji zastarni rok (član 378. ZOO).
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je predmetni postupak proizašao iz izvršnog postupka na osnovu prijedloga za izvršenje, te da Apelacioni sud proizvoljno tretira prekid zastarijevanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić