Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2110/12 (R.R.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2110/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2110/12 rješavajući zahtjev R.R. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R.R. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R.R. (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Trebinja, podnio je 1. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 007938 11 Pž od 14. marta 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 007938 10 Ps od 12. aprila 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio bilo kakvo postupanje u odnosu na predmetni poslovni prostor“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 007938 10 Ps od 12. aprila 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da joj apelant preda u posjed poslovni prostor, koji se nalazi u Trebinju, u ul. Vojvode Stepe broj 9, površine 19,4 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i naknadi troškove postupka uz istovremeno odbijanje protivtužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio utvrđenje da je stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja na predmetnom poslovnom prostoru kao i utvrđenje da je u zemljišno knjižnom ulošku Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pobliže opisanom u izreci presude, neispravno upisana oznaka nekretnina uAiB listu, te da se shodno navedenom naloži Osnovnom sudu da izvrši ispravan upis u spornom zk ulošku, tako što će se na predmetnoj k.č. izvršiti pravilno formiranje građevinske parcele i pravilan upis oznake nekretnina i vlasništva, u skladu sa stvarnim stanjem, sve precizinije navedeno u izreci presude.

3. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tokom postupka uvidom u materijalne dokaze nesporno utvrđeno da se na predmetnoj parceli u A listu vodi kuća sa dvorištem (sudska zgrada) površine 777 m2, u B listu upisana je državna svojina 1/1, a u C listu uknjiženo je pravo raspolaganja u korist tužiteljice sa dijelom 1/1, pa je prvostepeni sud temeljem takvog utvrđenja zaključio da je tužiteljica ovlaštena da traži predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Navedeno je da je prvostepeni sud prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu imao u vidu i relevantne odredbe Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) istaknuvši da predmetni poslovni prostor ne može biti predmet privatizacije na način na koji apelant ukazuje. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjev prvostepeni sud je utemeljio na odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

4. U odnosu na protivtužbeni zahtjev prvostepeni sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je neosnovan, budući da su konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je u vlasništvu tužiteljice, što proizlazi iz materijalnih dokaza, da je predmetni poslovni prostor koristio Okružni zatvor u Trebinju, iz čega proizlazi da navedeni prostor predstavlja državno vlasništvo i da se ne radi o poslovnom prostoru na kojem se ne može steći pravo trajnog i nesmetanog korištenja, bez obzira na okolnost što apelant predmetni poslovni prostor koristi 19 godina, pa je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 6. stav 3. Zakona o privatizaciji odbio ovaj dio protivtužbenog zahtjeva. U odnosu na ostali dio protivtužbenog zahtjeva prvostepeni sud je istakao da je u cijelosti neosnovan obrazlažući to činjenicom da apelant ne može tražiti ispravku upisa u zemljišnim knjigama, budući da apelant nije vlasnik predmetnog proslovnog prostora, niti je došlo do povrede njegovog zemljišno-knjižnog prava, pa je odbijen i ovaj dio protivtužbenog zahtjev.

5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Viši privredni sud je Presudom broj 62 0 Ps 007938 11 Pž od 14. marta 2012. godine žalbu odbio potvrđujući u cijelosti osporenu presudu prvostepenog suda. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni sud, nakon ispitivanja osporene presude, zaključio da je prvostepena presuda pravilna, budući da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede na koje je žalbom ukazano, niti povrede na koje navedeni sud pazi po službenoj dužnosti (detaljnije pojašnjenje o nesnovanosti žalbe drugostepni sud je dao na stranama od 4. do 8. obrazloženja presude).

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u navodima apelacije iscrpno opisao hronologiju postupka, ukazujući na nezakonito postupanje redovnih sudova. Prije svega apelant ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužiteljice smatrajući da je u konkretnom slučaju jedino Ministarstvo pravde RS moglo biti tužitelj. Zatim navodi da su sudovi, i pored apelantovog ukazivanja na propuste, odlučivali o tužbenom zahtjevu koji nije bio predmet spora, te apelanta obavezali na naknadu troškova postupka, iako tužiteljica do zaključenja glavne rasprave nije podnijela opredijeljeni troškovnik, već je to učinila sa zakašnjenjem od dva dana po zaključenju glavne rasprave.

7. U vezi sa zahtjevom kojim je traženo donošenje privremene mjere kojom bi se „suprotnoj strani“ zabranilo bilo kakvo postupanje u odnosu na predmetni poslovni prostor, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, apelant je naveo da bi donošenje privremene mjere bilo u njegovom interesu i u interesu zaposlenih radnika i pravilnog vođenja postupka.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere ničim posebno ne obrazlaže navodeći u tom kontekstu samo da bi donošenje privremene mjere bilo u njegovom interesu, interesu njegovih zaposlenika i pravilnog vođenja postupka, koji navodi sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljne razloge za usvajanja apelantovog zahtjeva, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze, zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u ovoj odluci u vezi sa opravdanosti donošenja odluke o privremenoj mjeri Ustavni sud smatra da apelant nije predočio dokaze koji bi opravdali usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5.Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2110/12 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio