Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2130/13 (G. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2130/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2130/13, rješavajući zahtjev Gordane Kukavice za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gordane Kukavice za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Kukavica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa suprug, Radomir Kukavica, podnijela je 15. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 75 0 P 000926 12 Rev od 5. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000926 10 Gž od 10. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000926 08 P od 29. oktobra 2009. godine. Podneskom od 1. jula 2013. godine apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Osnovnog sud broj 75 0 P 000926 08 P od 29. oktobra 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev Lazara Radića (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca Branka Radića (u daljnjem tekstu: ostavilac), prednika tuženih Branke Radić, Sonje Radić i apelantica (sve u daljnjem tekstu: tužene) kao zakonskih nasljednika sa dijelom od po 1/3 u ostavinskoj masi pobliže preciziranoj u izreci presude, što su tužene dužne priznati i trpiti da tužitelj utvrđenu masu ostavioca nasljedi sa dijelom ¼, kao i tužene, a da se potom u službenim evidencijama izvši upis i uknjižba na predmetnim nekretninama sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima. Istom presudom tužene se obavezane na naknadu troškova postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj vanbračni sin ostavioca i njegovog zakonskog zastupnika staratelja Smiljke Kojić r. Filipović, da tužitelj u smislu odredbe člana 5. Zakona o nasljeđivanju, shodno rješenju Osnovnog suda broj O.90/03 od 23. aprila 2003. godine nije pozvan na nasljeđe u ostavinskom postupku iza ostavioca. U tom kontekstu Osnovni sud je citirao odredbe člana 5. i 142. Zakona o nasljeđivanju (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe tužitelja) kojima je propisano, između ostalog, da je vanbračno srodstvo izjednačeno u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, odnosno da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina za zakonskog nasljednika, računajući od smrti ostavitelja, a prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarjeva za 20 godina. S obzirom na citirane zakonske odredbe i činjenično utvrđenje u predmetu Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan te da tužitelju pripada pravo da naslijedi ¼ dijela imovine iza ostavioca. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio temeljem odredaba člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 000926 10 Gz od 10. juna 2010. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pobijanom usvajajućem dijelu, tako da je utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavitelja, što su tužene kao zakonski nasljednici sa naslijeđenim dijelovima prema rješenju o nasljeđivanju dužne priznati i trpiti da tužitelj u već utvrđenoj ostavinskoj masi naslijedi ¼ dijela zaostavštine, a utvrđeni suvlasnički dijelovi tuženih iz rješenja o nasljeđivanju umanje za pripadajući suvlasnički dio tužitelja od ¼, a potom da se izmjene provedu u zvaničnim evidencijama, sve precizinije navedeno u izreci presude. Cijeneći osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o tužbenom zahtjevu u pobijanoj odluci utvrdio drugačije suvlasničke dijelove tuženih na zaostavštini od utvrđenih rješenjem o nasljeđivanju (o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio na strani 3. osporene odluke), pa je u tom dijelu usvojio žalbu i preinačio prvostepenu presudu. Sa druge strane žalbene prigovore apelantice da tužitelj ničim nije dokazao tužbeni zahtjev te da je nastupila zastarjelost potraživanja zaostavštine Okružni sud je ocijenio neosnovanim.
4. U vezi sa prigovorom da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja Okružni sud je citirao odredbu člana 142. Zakona o nasljeđivanju te je, uzimajući u obzir specifičnosti konkretnog slučaja (činjenicu da je tužitelj lice ometeno u razvoju i smješten u dom Kuline, te da njegov staralac, odnosno majka ne živi u ranijem mjestu prebivališta ostavitelja), prihvatio izjavu majke kao tužiteljovog staratelja da je o smrti ostavitelja saznala neposredno prije podnošenja tužbe, tako da je tužba podnesena u roku od godinu dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari, podsjetivši pri tome da je tužba svakako podnesena u roku od 10 godina od smrti ostavioca, u smislu odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju, zbog čega nije nastupila zastarjelost podnošenja tužbe na koju apelantica ukazuje.
5. Odlučujući o reviziji apelantice Vrhovni sud je donio Presudu broj 75 0 P 000926 12 Rev od 5. februara 2013. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je polazeći od utvrđenja da je tužitelj dokazao da spada u krug zakonskih nasljednika ostavioca iz prvog nasljednog reda zaključio da je pobijana odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava imajući u vidu odredbe čl. 5. i
10. Zakona o nasljeđivanju, te da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je u smislu odredbe člana 248. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
6. Apelantica nije precizirala odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski apelantica ukazuje da je tužba za utvrđivanje nasljednog dijela podnesena sa zakašnjenjem, što su sudovi potpuno zanemarili. Ukazuje da je tužba podnesena 1. decembra 2004. godine, dakle pune dvije godine od smrti ostavitelja, pa je prema ocjeni apelantice protekao rok za podnošenje tužbe, u smislu odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je tražila da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri obustavi postupak izvršenja osporenih presuda, koji je u toku po rješenjima Osnovnog suda u Banjaluci br. 71 0 I 092449 10 I od 9. septembra 2010. godine i 15. februara 2011. godine. Navodi da je u izvršnom postupku tužitelju već isplaćeno 19 rata od po 161,60 KM. Apelantica je uz zahtjev dostavila i dokumentaciju iz koje je, kako tvrdi, evidentno da se u konkretnom slučaju radi o „perfidnoj mahinaciji“.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U odnosu na navode apelantice podnesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojima traži da Ustavni sud obustavi izvršenje rješenja Osnovnog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži obustava izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci suda koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić