Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2236/13 (R.S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2236/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2236/13, rješavajući zahtjev R.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev R.S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. R.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnio je 23. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 O K 007906 12 KŽ od 26. marta 2013. godine i presude Okružnog suda u banja Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007906 11 K od 16. jula 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje izrečene kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji.
2. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena sudska odluka koju je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere) od apelanta je 27. juna 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantov zastupnik je 19. jula 2013. godine dostavio obavještenje da tražena odluka nije ni donesena. Apelant je, nakon toga, 19. jula 2013. godine dostavio obavještenje da je Vrhovni sud donio rješenje broj 11 0 K 007906 13 Kv od 3. juna 2013. godine kojim je usvojen njegov zahtjev i kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 18.000,00 KM. Nakon toga apelant je 19. jula 2013. godine i 5. augusta 2013. godine obavijestio Ustavni sud da urgira donošenje privremene mjere i da je platio navedenu novčanu kaznu kao i da je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu.
3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007906 11 K od 16. jula 2012. godine apelant i Z.B. su oglašeni krivim što je, između ostalog apelant, kao odgovorno lice u svojstvu direktora preduzeća „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka u namjeri da drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, grubo prekršio zakon i pravila poslovanja u odnosu na raspolaganje, korištenje i upravljanje imovinom preduzeća. Utvrđeno je da je apelant postupajući suprotno odredbama članova 6, 11. i 18. Zakona o građevinskom zemljištu RS, bez znanja Upravnog odbora a suprotno odredbama Statuta preduzeća preciziranim u presudi, sa ovlaštenim licem „Grand Trade“ d.o.o. Banja Luka, zaključio ugovor o ustupanju prava trajnog korištenja građevinskog zemljišta preciziranog u presudi čiji je nosilac prava trajnog korištenja bila „Medicinska elektronika“ a.d.Banja Luka, sa ugovorenom vrijednošću u iznosu od 200.000,00 KM što je ispod tadašnje tržišne vrijednosti tog zemljišta. Za uzvrat se predmetno d.o.o. obavezalo da izvrši ulaganja u obezbjeđenje urbanističko-tehničke dokumentacije za proširenje poslovnog kompleksa „Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka nakon čega je u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvršen upis prenosa posjeda, čime je predmetnom d.o.o pribavljena imovinska korist u iznosu od najmanje 294.00,00 KM a „Medicinskoj elektronici“ a.d.Banja Luka nastupila šteta. Time je apelant, kako je navedeno u predmetnoj presudi, počinio krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 6. Krivičnog zakona RS, zbog čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Presudom je oštećena „Medicinska elektronika“ a.d.Banja Luka sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu te apelant i saoptuženi Z.B. obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala u iznosima preciziranim u presudi dok je apelant je obavezan i na plaćanje nužnih izdataka branitelju po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.
4. Protiv navedene presude apelant, Z.B. i Okružno tužilaštvo u Banja Luci, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblike privrednog kriminala-Specijalno tužilaštvo, su podnijeli žalbe Vrhovno sudu koji je presudom broj 11 O K 007906 12 KŽ od 26. marta 2013. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Iz odgovora na apelaciju koju je Ustavnom sudu dostavio Okružni sud kao i iz urgencija koje je dostavio apelant proizlazi da je rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 007906 13 Kv od 3. juna 2013. godine usvojen je apelantov zahtjev i kazna zatvora mu je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 18.000, 00 KM odnosno 100,00 KM za svaki dan zatvora i apelant obavezan da kaznu plati u roku od 30 dana od pravosnažnosti rješenja ili će u protivnom kazna zatvora biti izvršena, kao i da Vrhovni sud nikada nije primio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti o čemu je Vrhovni sud apelantu izdao i potvrdu 15. jula 2013. godine
6. Apelant u opširnoj apelaciji ističe da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da nije imao ravnopravan status u odnosu na suprotnu stranu te da mu je time prekršeno pravo na odbranu jer je sud suštinski izmijenio optužnicu nakon održanog glavnog pretresa a apelantu nije dopustio da svojim dokazima pobija činjenice koje je sud naveo u izreci presude zbog čega smatra i da sud nije nepristrasno postupao. Apelant navodi da ničim nije dokazao da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret čime je prekršen i princip in dubio pro reo te da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno time što drugostepeni sud nije u svojoj presudi razmotrio sve žalbene navode zbog čega su, prema apelantovom mišljenju, izreka i obrazloženje presude protivrječni. Zbog navedenog smatra da je potrebno donijeti naprijed citiranu privremenu mjeru kao i zbog razloga koji su isti kao u odluci Ustavnog suda broj AP 4533/12 jer je apelaciono vijeće odbilo apelantov zahtjev za preinačavanje kazne zatvora u novčanu kaznu čime je apelantu načinjena šteta a apelant nema nikakav drugi djelotvorni pravni lijek na raspolaganju.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži da se naloži odgađanje izvršenja kazne zatvora koja mu je izrečena u pravosnažno okončanom krivičnom postupku, do donošenja odluke Ustavnog suda. Apelant ukazuje da je Ustavni sud rješavajući apelaciju drugog apelanta koji je bio u identičnoj situaciji odlukom broj AP 4533/12 usvojio zahtjev za donošenje privremene mjere zaključivši da, u situaciji kad je apelaciono vijeće odbilo apelantov zahtjev za preinačavanje kazne zatvora u novčanu kaznu, apelant nema drugi djelotvorni pravni lijek na raspolaganju. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, a što je potvrdio i punomoćnik apelanta, u vrijeme podnošenja zahtjeva za donošenje privremene mjere, nije bio odbijen apelantov zahtjev za preinačenje kazne zatvora u novčanu kaznu te da je u međuvremenu apelantov zahtjev usvojen i kazna preinačena, kao i da je apelant kaznu platio. Imajući u vidu navedeno, kao i da se ostali apelantovi navodi suštinski odnose na meritum apelacije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje jasni i argumentirani razlozi za donošenje privremene mjere te da je apelantov zahtjev neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić