Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2656/13 (B. Š.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2656/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2656/13, rješavajući zahtjev Biljane Šarić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Biljane Šarić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupaju Spomenka Tešanović i Nada Ćorić, advokati iz Trebinja, podnijela je 15. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 005018 12 Rev od 6. marta 2013. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 005018 11 Gž od 12. marta 2012. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 005018 07 P od 26. aprila 2011. godine. Apelantica je istovremeno podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odgodio izvršenje presude“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njenoj apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda 95 0 P 005018 07 P od 26. aprila 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 95 0 P 005018 11 Gž od 12. marta 2012. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana sadržan u rješenju Osnovnog suda broj 095 0 V 06 000 195 od 4. januara 2007. godine koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o otkupu), da je zbog toga ništav i ugovor o otkupu stana pobliže označenog u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporni stan) između Zorice Kapor (u daljnjem tekstu: prvotužena) kao prodavca i apelantice kao kupca, koji je zaključen 2. augusta 2007. godine. Slijedom toga, naloženo je brisanje upisa prava svojine na spornom stanu u apelanticinu korist i naloženo je apelantici da preda Štampariji „Grafokomerc“ AD Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) sporni stan u posjed i slobodno raspolaganje.

3. U prvostepenom postupku je, nakon izvedenih dokaza, utvrđeno da je prvotužena zaključila ugovor o korištenju spornog stana 6. oktobra 1995. godine „na osnovu molbe o prenosu stanarskog prava sa pokojnog oca na nju“. Dalje, rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 31. maja 1999. godine, utvrđeno je da je prvotužena nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, a rješenjem istog organa od 12. novembra 2002. godine nadovjeren je ugovor o korištenju spornog stana iz 1995. godine. Sud je također utvrdio da je tužitelj tužbom kod suda tražio da se otkaže ugovor o korištenju stana prvotuženoj, te da je njegov tužbeni zahtjev odbijen presudom Osnovnog suda broj P-287/04 od 5. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-613/05 od 23. augusta 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je, kako je dalje utvrđeno, u vanparničnom postupku donio rješenje od 4. januara 2007. godine, kojim je utvrdio da je prvotužena nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da ima pravo na oktup tog stana, a da to rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Nakon toga, kako je dalje utvrđeno, prvotužena i apelantica su, 2. augusta 2007. godine, zaključile ugovor o kupoprodaji spornog stana. Međutim, presudom Vrhovnog suda broj Rev 07 000 070 od 28. augusta 2007. godine, preinačena je presuda Okružnog suda od 23. augusta 2006. godine i utvrđeno je da se usvaja otkaz ugovora o korištenju stana prvotuženoj iz 1995. godine.

4. Dalje, u postupku je također utvrđeno da je tužitelj pravni sljednik ranijeg državnog preduzeća ODP „Štamparija“ koje je privatizovano. Osnovni sud je odbio navode tuženih da tužitelj nije aktivno legitimisan zato što su tužene smatrale da je prema Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), pravo svojine na stanovima „čija je vrijednost iskazana u neutralnom podbilansu stanja preduzeća, a što se odnosi na predmetni stan“, preneseno na Ministarstvo za urbanizam, stambene i komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za urbanizam). Međutim, Osnovni sud je odbilo navode tuženih o tome da bi samo Ministarstvo za urbanizam bilo aktivno legitimisano u odnosu na sporni stan, prvenstveno imajući u vidu presudu Vrhovnog suda od 28. augusta 2007. godine. Kako je sud obrazložio, tom presudom je naloženo prvotuženoj da preda sporni stan tužitelju, zbog čega je „svako drugo pravno raspravljanje i rezonovanje nepotrebno“. Kako je sud zaključio, s obzirom na navedenu presudu Vrhovnog suda kojom je prvotuženoj otkazan ugovor o korištenju spornog stana, otpao je valjan pravni osnov u smislu člana 52. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je „bilo nezakonito svako raspolaganje tim stanom od strane [prvotužene], odnosno ukazuje se da je ništav i ugovor o otkupu stana sadržan u rješenju ovog suda [od 4. januara 2007. godine] i ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključila dana 02.08.2007. godine sa [apelanticom]“. Osnovni sud je naročito istakao da je presuda Vrhovnog suda od 28. augusta 2007. godine proizvela „dejstvo ex tunc, odnosno poništila sve pravne posljedice proizašle iz nezakonitih ugovora, jer [...] onaj ko nije vlasnik stvari ne može na drugog prenijeti ovo pravo“. Stoga je sud ocijenio da nije relevantan ni apelanticin prigovor da je ona bila savjesna, da je platila porez, i uložila sredstva u renoviranje spornog stana jer je „bila u dubokom uvjerenju da je postala vlasnik istog“.

5. Okružni i Vrhovni sud su u cijelosti prihvatili i činjenične i pravne zaključke Osnovnog suda, pa Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno interpretirati obrazloženja presuda tih sudova.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelantica ponovo ističe da smatra da tužitelj nije bio aktivno legitimisan i da stoga nije imao pravni osnov za isticanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana i ugovora o kupoprodaji. Apelantica ponavlja navode koje je isticala tokom postupka o tome da je vlasnik spornog stana bilo Ministarstvo za urbanizam a ne tužitelj, kao i da nije bilo „nikakvih dokaza o nesavjesnosti [apelantice] u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 02.08.2007. godine i u vrijeme upisa tog ugovora u Knjigu uloženih ugovora 17.09.2007. godine“, a da sud nije to cijenio. Apelantica smatra da su sudovi propustili uzeti u obzir činjenicu koju je isticala tokom postupka „da je prema Programu privatizacije državnog kapitala [pravnog prednika tužitelja] i Početnom bilansu stanja predmetni stan isknjižen još 10.04.2000. godine i prije privatizacije prenesen u vlasništvo [Ministarstva za urbanizam]“. S obzirom na to, apelantica smatra da miješanje u njenu imovinu nije imalo legitiman cilj od javnog interesa, te da nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njenog prava na imovinu i javnog interesa, te da samo apelantica „mora snositi 'poseban i pretjeran teret'“.

7. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica je navela da joj je pravosnažnom presudom naloženo da „preda u posjed predmetni stan [...] tužitelju koji nije vlasnik stana, niti je bio po bilo kom zakonskom osnovu“. Apelantica smatra da to što je osporenim presudama ugovor o kupoprodaji između nje i prvotužene proglašen ništavim, „ne znači da tužilaci ima pravni osnov u smislu člana 37. i 41. Zakona o svojinskopravnim odnosima da traži predaju stana u posjed“, već treba dokazati da u smislu člana 37. stav 2. istog zakona ima pravo svojine na spornom stanu. Apelantica smatra da bi izvršenjem osporene pravosnažne presude apelantica, koja je kupila i platila stan prvotuženoj, te uložila „znatna sredstva u njegovo renoviranje“, za nju i njenu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta. Zbog toga smatra da je u njenom interesu i u interesu pravilngo vođenja postupka određivanje privremene mjere kojom bi se „zabranilo postupanje sudskih i upravnih organa u vezi [spornog stana]“.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano napraviti izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantica nije navela relevantne razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, te da Ustavni sud ne može iz apelanticinih navoda zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2656/13 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio