Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2816/13 (M. D.-Š.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2816/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2816/13, rješavajući zahtjev Marine Drakul-Štetić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marine Drakul-Štetić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marina Drakul-Štetić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zatupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, podnijela je 26. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 062774 11 Rev od 22. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 062774 08 P od 20. avgusta 2009. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se ZK uredu Općinskog suda zabranilo provođenje bilo kakvih promjena u podulošku broj 16035 KPU Centar, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 062774 08 P od 20. avgusta 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, koji se nalazi u Sarajevu u ulici Patriotske lige broj 50, pobliže preciziranog u izreci presude, (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen između apelanticinog oca Slavoljuba Štetića i Države SFRJ-SSNO-VU za upravljanje stambenim fondom JNA, što je tužena Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpiti da se apelantica na predmetnom stanu uknjiži u Knjigu položenih ugovora ZK Ureda u Sarajevu sa dijelom 1/1, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka, sve preciznije u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka nije bilo sporno da je prednik apelantice zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je apelantica nakon smrti oca 6. maja 2002. godine proglašena njegovim zakonskim nasljednikom. Nadalje, Općinski sud je uvidom materijalne dokaze utvrdio da je odbačen zahtjev apelanticinog oca za povrat predmetnog stana, te da iz priloženih materijalnih dokaza proizlazi da zahtjev za povrat predmetnog stana nije podnesen Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). S obzirom na takvo činjenično utvrđenje Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničko pravnim odnosima, te da se o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora može odlučivati samo u skladu sa Zakonom o prodaji stanova. U tom kontekstu Općinski sud je citirao odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa je imajući je u vidu, kao i činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju, zaključio da prednik apelantice, koji je umro 6. maja 2002. godine, kada je prestao biti nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, nije ostvario povrat predmetnog stana, a to pravo nije ostvarila ni apelantica, u smislu odredbe člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima. Kako se pravo vlasništva na predmetnom stanu nije moglo steći, budući da se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine može odlučivati samo po osnovu Zakona o prodaji stanova, prema ocjeni Općinskog suda, činjenica da je prednik apelantice zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio otkupnu cijenu i bio korisnik stana do 1992. godine, ne dokazuje da je on stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Općinski sud je na kraju istakao da apelantica svoje pravo vlasništva nije mogla izvesti iz prava prednika, niti ga je mogla sama steći primjenom odredbe člana 39.a. Zakona o prodaji stanova, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o pravu na imovinu.
3. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 Rs 062774 09 Rsz od 15. juna 2011. godine, kojom je žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena na način pobliže naveden u st. 1. i 2. izreke presude, uz obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je nakon preispitivanja osporene presude zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica ostavinskim rješenjem proglašena jedinim zakonskim nasljednikom iza umrlog oca sa pravima i obavezama iz predmetnog ugovora koji je zaključen 12. marta 1992. godine, dakle prije 6. aprila 1992. godine, u formi propisanoj zakonom, da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, te da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj službi, pa je Kantonalni sud na temelju svega navedenog zaključio da je apelanticin otac ispunio sve svoje obaveze i tako ispunio uslove iz odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Stoga je Kantonalni sud imajući u vidu sadržaj navedene odredbe zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji ispunjava kumulativno postavljene uslove za pravnu valjanost ugovora, propisane odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova i čl. 39.a) i e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, pa je primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
4. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 062774 11 Rev od 22. marta 2013. godine reviziju djlimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke kojim je žalba apelantice usvojena i prvostepena presuda preinačena i to u dijelu u kojem je odlučeno da je tužena dužna trpiti da se na osnovu ugovora o otkupu predmetnog stana apelantica uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude, na način da je žalba apelantice odbijena i prvostepena potvrđena. Istovremeno je odbijena revizija tužene u preostalom dijelu kojim je žalba apelantice usvajena i prvostepena presuda preinačena, tako da je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan, sve precizinije navadeno u stavu 2. izreke presude, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškova.
5. Obrazlažući svoj stav o djelimičnoj osnovanosti revizije Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, pojasnio da u predmetnoj pravnoj stvari treba poći od činjenice da je predmet zahtjeva za izdavanje tabularne isprave stan iz stambenog fonda JNA u odnosu na koji se tvrdi da ga je prednik apelantice, temeljem predmetnog ugovora stekao, a apelantica, kao njegova nasljednica, je stekla pravo za isticanje navedenog zahtjeva. Citirajući odredbe člana 20. stav 1. i člana 30. Zakon o stambenom obezbjeđivanju u JNA iz 1990. godine Vrhovni sud je naveo da iz analognog tumačenja navedenih odredaba proizlazi da je prednik apelantice, zaključenjem navedenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene, stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, a davanjem dozvole prodavcu za uknjižbu prava vlasništva i pravo na isticanje zahtjeva za uknjižbu u javne knjige. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, prednik apelantice, nije podnio zahtjev za uknjižbu stečenog prava.
6. Nadalje, Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na pravila materijalnog prava sadržana u odredbama Zakona o prodaji stanova, Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona, kao i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovim, te je u svjetlu relevantnih odredaba pomenutih zakona zaključio da su za nositelje stanarskog prava i nosioce prava iz ugovora o otkupu, među koje spadaju i nasljednici, ustanovljena dva kumulativna uslova za uknjižbu stečenog prava i to legalno korištenje stana i postojanje valjanog ugovora, tako da izostanak postojanja bilo kog od navedenih osnova ima za posljedicu nemogućnost ostvarivanja navedenog prava. Dosljedno navedenom, kako je istakao Vrhovni sud, na strani apelantice, izostankom njenog faktičkog korištenja predmetnog stana, ne postoji uslov na isticanje zahtjeva za izdavanje tabularne isprave.
7. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i stav Komisije za ljudska prava zauzet u predmetu br. CH/03/13106 i CH/03/13402 vezan za pravo na uknjižbu ugovora o otkupu stanova kao i stav Evropskog suda za ljudska prava zauzet u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je u tom kontekstu naveo da osobi, koja je zaključenjem ugovora o kupoprodaji nekretnina stekla valjan pravni osnov za zemljišno knjižni prenos, pripada pravo da takav zahtjev može postaviti samo protiv onoga ko je upisan u zemljišnim knjigama kao njen vlasnik, pa i za slučaj da sa njim nije zaključila taj ugovor, odnosno da je kao prodavac istupio raniji sticalac tih nekretnina. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, ukoliko kupac ima valjanu dozvolu prodavca za uknjižbu prava vlasništva, a ispunjenjem ugovorne obaveze prodavca predstoji njegovo pravo tužbom zahtjevati zemljišno knjižni prenos, ali je isključena mogućnost da se navedeni zahtjev istakne u odnosu na osobu sa kojom je zaključen navedeni ugovor, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, ukoliko ova nije uknjižena kao vlasnik nekretnina, kako je to određeno odredbama člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda u smislu navedenog apelantica je imala procesno pravnu obavezu sadržanu u odredbama člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. ZPP-a, da iznese odlučne činjenice kojim bi dokazala da je tužena u knjizi položenih ugovora i upisana kao vlasnik na predmetnom stanu, a što je propustila da učini, a što bi u suprotnom opravdalo osnovanost tužbenog zahtjeva za izdavanje isprave na osnovu koje bi se apelantica upisala u knjigu položenih ugovora.
8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantica ukazuje i na proizvoljnu primjenu relavantnih odredaba Zakona o prodaji stanova. Za apelanticu je nashvatljiv stav Vrhovnog suda da ona nema pravo da se uknjiži na predmetnom stanu, iako je utvrđeno da je ugovor o otkupu pravno valjan, iz razloga što njegov prodavac nije bio uknjižen na predmetnom stanu. Prema stavu Vrhovnog suda, kako se ističe u apelaciji, apelantica je trebala da dokaže da je tužena bila uknjižena kao vlasnik predmetnog stana, što je prema njenom mišljenju potpuno apsurdno. U tom kontekstu apelantica se pita kako je moguće da je ista tužena, nakon rata, prodala više hiljada stanova, na kojima su se kupci uknjižili kao vlasnici u zemljišnim knjigama i da ista tužena niti na jednom stanu nije bila uknjižena kao vlasnik. U prilog apsurdnosti stava Vrhovnog suda ide i činjenica da je ZK ured Općinskog suda proveo presudu Kantonalnog suda i apelanticu već uknjižio kao vlasnicu na predmetnom stanu.
9. Apelantica je predložila donošenje odluke o privremene mjere kojom će se zabraniti ZK uredu Općinskog suda provođenje bilo kakvih promjena u podulošku broj 16035 KPU Centar, do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica ističe da je sasvim izvjesno da će tužena, koristeći se osporenom presudom Vrhovnog suda, izvršiti poništenje uknjižbe prava vlasništva u korist apelantice.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U konkretnom slučaju, apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene ničim posebno ne obrazlože, ukazujući samo da je „izvijesno da će tužena iskroristiti osporenu presudu Vrhovnog suda da izvrši poništenje uknjižbe prava vlasništva u korist apelantice“. Dakle, apelantica samo pretpostavlja da će do navedenog doći, bez dokaza da je tužena zaista i pokrenula takav postupak, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u ovoj odluci u vezi sa opravdanosti donošenja odluke o privremenoj mjeri Ustavni sud smatra da apelantica nije predočila dokaze koji bi opravdali usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić