Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3338/13 (E. J.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3338/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3338/13, rješavajući zahtjev Edina Jakupovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Edina Jakupovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa brat Muharem Jakupović, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 18.05/2 180/08 od 26. maja 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice– Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI Banjaluka) broj 05-050-02-02-6086/99 od 19. marta 2008. godine.
2. Apelant je, također, 7. avgusta 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio postupak reizvršenja, odnosno iseljenja apelanta iz stana u Banjaluci u ul. Braće Jugovića broj 70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), do donošenja konačne odluke o apelaciji.
Uvodne napomene
3. Rješavajući apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, Rješenjem OMI Banjaluka, donesenom u ponovnom postupku, broj 05-050-02-02-6086/99 od 19. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstvo za izbjeglice RS broj 18.05/2 180/08 od 26. maja 2008. godine, utvrđeno je da je Razija Jakupović (u daljnjem tekstu: apelantova majka) bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te je apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, predmetni stan vraćen u posjed.
4. U postupku administrativnog izvršenja rješenja od 19. marta 2008. godine, apelant je 17. novembra 2008. godine, uveden u posjed predmetnog stana.
5. U upravnom sporu koji je pokrenula Rozelina Ikić, kao privremena korisnica predmetnog stana, radi poništenja rješenja Ministarstva za izbjeglice RS od 26. maja 2008. godine, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000338 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 549) od 15. juna 2009. godine tužbu uvažio, osporeni akt poništio, vraćajući predmet na ponovno odlučenje.
Osporene odluke
6. Rješenjem OMI Banjaluka broj 05-050-02-02-6086/99 od 12. oktobra 2011. godine, donesenim u ponovnom postupku, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS broj 18.05/2-R 337/11 od 7. decembra 2011. godine, odbijen je zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed. Sporno pitanje koje je prvostepeni organ trebao da riješi u ponovnom postupku je da se na nesumljiv način utvrdi da li je apelant na dan 30. april 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da li je predmetni stan 1991 godine bio apelantov dom ili je apelant bio korisnik porodične kuće u ul. Kolubarska broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetna porodična kuća) u svjetlu činjenice da je apelantu 30. novembra 2001. godine u postupku pred navedenim organom vraćena u posjed predmetna porodična kuća u Banjaluci o čemu je sačinjen i zapisnik o uvođenju u posjed.
7. Na temelju ocjene provedenih dokaza (taksativno navedenih u obrazloženju rješenja) prvostepeni organa je utvrdio da apelant nije imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, već je 30. aprila 1991. godine bio prijavljen na adresi predmetne porodične kuće, a da je na adresi predmetnog stana bio prijavljen apelantov brat Azur. Nadalje je utvrđeno da je apelant 1. septembra 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetne porodične kuće u Banjaluci (gdje je imao prijavljeno prebivalište od 16. septembra 1975. godine, odnosno ponovno od 17. aprila 2001. godine) koja mu je vraćena u posjed 30. novembra 2001. godine, budući da je tokom tog postupka utvrđeno da se radi o prijeratnom domu apelanta u kom je živio do napuštanja Banjaluke.
8. Prvostepeni organ je dalje naveo da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio apelantov brat Muharem u kom je naveo da je on bio član porodičnog domaćinstva majke Razije, a od zahtjeva je odustao, tek na usmenoj raspravi 24. novembra 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je istina da je apelant bio obuhvaćen popisom stanovništva 1991. godine na adresi potraživanog stana zajedno sa majkom, s tim da u aktu Gradske uprave nema unesenog JMBG, kao za majku, iz čega bi se mogao izvesti zaključak da je prilikom popisa drugo lice dalo podatke za apelanta. Isto tako, kako je u obrazloženju navedeno, nije isključena mogućnost da je u predmetnom stanu živio sa majkom apelantov brat Azur, koji je imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, na šta ukazuje činjenica da je Azurova supruga u septembru 1992. godine potraživani stan predala u posjed vlasniku stana, Narodnom pozorištu u Banjaluci. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni organ je zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, niti je predmetni stan 1991. godine bio njegov dom, pa je iz tog razloga i odlučeno kao u izreci rješenja.
9. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008619 12 U od 23. maja 2013. godine tužbu odbio uz istovremeno odbijanje apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja osporenog akta. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant osim što osporava sadržaj uvjerenja o prebivalištu, te podatke iz akta Ministarstva odbrane RS, „kriveći“ za sve svoju građansku nemarnost i neprofesionalnost službenika, apelant u tužbi „dodatnu krivicu“ prebacuje na teret službenika OMI Banjaluka koji je vodio i okončao postupak po zahtjevu apelanta za povrat kuće u Banjaluci, iznoseći tezu da je njegov zahtjev za povrat kuće trebalo odbaciti, zbog nedostatka aktivne stranačke legitimacije. Prema ocjeni Okružnog suda navedeni prigovori apelanta su potpuno neprihvatljivi jer je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant lično podnio zahtjev za povrat predmetne porodične kuće, predavši uz zahtjev dokaze o vlasništvu na nekretnini koja se vodila na njegovom ocu Mehmedaliji, tražeći prvo sam, a poslije putem punomoćnika brata Muharema, rješavanje tog predmeta, u čemu je uspio, jer je dana 6. marta 2000. godine doneseno rješenje kojim mu vraća se u posjed predmetna kuća u Banjaluci, nakon čega je apelant lično zatražio i njegovo prinudno izvršenje, u čemu je također uspio, jer je 30. novembra 2001. godine uveden u posjed kuće. Uz to, kako je naveo Okružni sud, apelant je u postupka izvršenja zatražio i intervenciju Ombudsmena RS koji je 30. maja 2001. godine donio pismenu preporuku u kojoj se preporučuje vraćanje apelantu predmetne porodične kuće uz obrazloženja da “ista predstavlja dom podnosioca u smilu člana 8. Evropske konvencije, jer je u njoj živio dok nije bio prisiljen da je napusti“.
10. U vezi sa prigovorima apelanta kojim ukazuje da su organi uprave prilikom odlučenja vršili selektivan odabir dokaza uzimajući samo one koje apelantu ne idu u prilog Okružni sud je naveo da apelant gubi iz vida suštinski najvažniju okolnost da apelant, osim jednog materijalnog dokaza – izvod iz popisa stanovništva 1991. godine, koji sam po sebi nije dovoljan, a ima i nedostatke koje su uočili organi uprave. Uz to, kako je istakao Okružni sud, ovu jedinu pismenu ispravu koja ide u korist apelanta potkrepljuju samo iskazi nekih svjedoka, koji dokazi su u osnovi najnepouzdanije dokazno sredstvo, pri čemu ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da se u spisu nalaze i iskazi drugih svjedoka koji opovrgavaju navode apelanta da je on bio član porodičnog domaćinstva svoje majke. Dakle, kako je u obrazloženju istaknuto, nasuprot dokazima koji idu u prilog apelantu (akt iz popisa stanovništva, te svjedoci) stoji druga grupa dokaza koji upravo upućuju na činjenicu da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, a sve njih je pravilno, pojedinačno i u ukupnosti, sagledao tuženi organ uprave.
11. U vezi sa tvrdnjama apelanta da predmetna porodična kuća ne predstavlja apelantov dom, nego dom njegovog brata Muharema nudeći kao dokaze uvjerenje o prebivalištu, poresko uvjerenje, te račune za telefon, vodu i struju, koji zaista glase na ime apelantovog brata Muharema, Okružni sud ih je ocijenio neosnovanim. Pojašnjavajući stav o neosnovanosti ovih tvrdnji Okružni sud je naveo da apelant uz navedene tvrdnje istovremeno propušta da decidno navede da se porodična imovina u Kolubarskoj 3 sastoji od kuće i dvorišnog objekta, u koje posebne objekte su se uselile dvije izbjegličke porodice, koje su posebno deložirane (porodica Dušanke Mitrović je deložirana dana 30. novembra 2001. godine kada je taj dio kuće vraćen apelantu, a druga porodica Ilije Čavića je deložirana 30. maja 2000. godine, kada je stan u dvorišnom objektu vraćen u posjed apelantovom bratu Muharemu), o čemu postoje zapisnici o uvođenju u posjed, pri čemu je irelevantno da li je svoj dio kuće apelant preuzeo lično ili putem punomoćnika brata Muharema, bitno je samo da je deložacija izvršena u korist apelanta kao tražitelja izvršenja. S obzirom na sve navedeno Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
Postupak reizvršenja
12. Zaključkom o reizvršenju OMI Banjaluka broj 05-050-02-02-6086/99 od 27. decembra 2011. godine, koji je u cijelosti potvrđen Rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS broj 18.05/2- R101/13 od 26. juna 2013. godine, dozvoljeno je predloženo reizvršenje iseljenjem apelanta iz predmetnog stana i predajom u posjed Rozelini Ikić, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
13. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom 8. jula 2013. godine pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda, koji prema raspoloživom podacima u spisu, još nije okončan.
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Apelant u iscrpnoj apelaciji navodi, između ostalog, da je Okružni sud prilikom odlučenja izvršio selektivnu primjenu načela slobodne ocjene dokaza, te da je u predmetnom postupku izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza. Apelant tvrdi da je na temelju istih dokaza prvo utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke na predmetnom stanu, a potom da ipak nije, što je za apelanta neprihvatljivo. Uz sve to apelant smatra da je izostala i primjereno obrazloženje odluka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 2482/06 u kojoj je Ustavni sud zaključio da je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostog razloga što su u suprotnosti sa drugim dokazima. Na kraju apelant je ukazao da je postupak trajao neprihvatljivo dugo što je dovelo do kršenja njegovog prava na suđenje u razumnom roku.
15. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže činjenicom da je osporena presuda Okružnog suda od 23. maja 2013. godine predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u predmetnom postupku. Zatim, ukazuje da zaključkom o dozvoli reizvršenja apelantu, kao povratniku u RS, nije utvrđeno pravo na osnovni privremeni smještaj, na koji apelant, kao lice u stanju socijalne potrebe, ima pravo, zbog čega će se apelant nakon iseljenja naći na ulici. Razlog zbog kojeg OMI Banjaluka nije razmatrao pravo apelanta na privremeni smještaj je rješenje od 6. marta 2000. godine, koje je doneseno u nezakonitom postupanju nadležnog organa, kojim je predmetna porodična kuća u Banjaluci vraćena apelantu, iako apelant nije ni vlasnik, ni korisnik, ni posjednik kuće, već njegov brat Muharem. Zatim apelant ističe da je privremena korisnica predmetnog stana Rozelina Ikić u toku upravnog postupka predmetni stan otkupila što daje dovoljno osnova za donošenje privremene mjere, zbog postojanja osnovane sumnje da će uvođenjem u posjed, privremena korisnica, sada vlasnica stana, predmetni stan prodati, na koji način bi za apelanta mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
16. Konačno, kao još jedan razlog za donošenje privremene mjere je i diskriminacija po nacionalnoj osnovi učinjena od strane OMI Banjaluka u postupku primjene odredbe člana 14. Zakona o upravnim sporovima RS. Kao dokaz navedenom apelant ukazuje na predmet Abdela Rađipija u kome je „OMI Banjaluka odbio da nakon donošenja rješenja drugostepenog organa i pokrenutog postupka prinudnog izvršenja rješenja pokrene i postupak mirnog uvođenja u posjed stana Abdela Rađipija, a iseljenje sadašnjeg korisnika Tihomira Boškića.“. Apelant je na kraju istakao da je njegov a deložacija iz predmetnog stana zakazana za 22. avgust 2013. godine.
17. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
19. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
20. Ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere Ustavni sud zapaža da je apelant ukazujući na neophodnost donošenja privremene mjere prije svega imao u vidu činjenicu da se organi uprave prilikom odlučenja nisu bavili pitanjem njegovog alternativnog smještaja na koji, kako apelant tvrdi, ima pravo, budući da se nalazi u stanju socijalne potrebe i okolnost „da će se nakon iseljenja iz predmetnog stana naći na ulici“. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da organ uprave prilikom odlučenja da privremeni korisnik treba da iseli iz nepokretnosti ili stana utvrđuje da li privremeni korisnik ima pravo na alterantivni smještaj, pri čemu organ uprave vodi računa, između ostalog, gdje je privremeni korisnik živio na dan 30. aprila 1991. godine. Imajući u vidu okolnost da je tokom ponovnog postupka utvrđeno da je apelantu vraćena kuća (dio kuće) za koju je utvrđeno da je bila apelantov dom na dan 30. aprila 1991. godine, ,zatim razloge koje Ustavni sud ima u vidu prilikom donošenja odluke o privremenoj mjeri iznesene u prethodnim tačkama ove odluke, kao i okolnost da ni drugi ponuđeni razlozi nisu uvjerili Ustavni sud u neophodnost donošenja privremene mjere, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
21..Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić