Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3479/13 (V. T.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3479/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3479/13, rješavajući zahtjev Vesne Tatalović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vesne Tatalović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Tatalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 7. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002084 Rev 2 od 17. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine obavezan je tuženi Beogradska konfekcija „Beko“ AD Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju „SIB Export-import“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Banja Luci a čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je 10. decembra 1991. godine tuženi zaključio sa „SIB „Export-import“ DD Sarajevo ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnim prostorima uz naknadu. Nadalje je navedeno da je u članu 1. tog ugovora među poslovnim prostorima naveden i predmetni poslovni prostor te da je u članu 2. tog ugovora bilo navedeno da se „SIB „Export-import“ DD Sarajevo obavezuje da za preneseno pravo rasplaganja isplati tuženom iznos od 20.900.00,00 tadašnjih dinara. Utvrđeno je; da je navedena naknada isplaćena tuženom nakon čega je „SIB „Export-import“ DD Sarajevo ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora kao i da je u toku 1992. godine u posjed predmetnog poslovnog prostora ponovno ušao tuženi koji ga i danas drži u posjedu. Nadalje je utvrđeno da je ugovorom o podjeli dioničarskog kapitala koji je zaključen između tužitelja i „SIB „Export-import“ DD Sarajevo od 7. novembra 2001. godine konstatirano da je na dan 1. aprila 1992. godine „SIB „Export-import“ DD Sarajevo poslovao kao dioničko društvo sa sjedištem u Sarajevu preciznije označenom u presudi a da je po izbijanju ratnih dejstava tužitelj registriran na Ilidži. Istaknuto je da je tužitelj kasnije promijenio sjedište i preselio u Trebinje (gdje i danas posluje na istoj adresi) kao i da je taj upis registriran kod Osnovnog suda u Trebinju pod brojem FI-76/96 od 1. aprila 1994. godine kao i da tužitelju pripada kapital koji se sastoji od nekretnina-predmetnog poslovnog prostora koji je stečen na osnovu ugovora o prenosu prava rasplaganja na poslovnim prostorima uz naknadu od 10. decembra 1991. godine i poslovni prostor preciziran u presudi.

3. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je članom 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) regulirano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način ima pravo da zahtijeva njen povrat od svjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Navedeno je da je u konkretnom slučaju tužiteljevo pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora jače od prava na posjed tuženog jer je tužitelj na zakonit način stekao pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora a to je ugovor o prenosu prava raspolaganja iz 1991. godine i na osnovu ugovora o podjeli dioničarskog kapitala od 2001. godine dok tuženi nema valjan pravni osnov da predmetni poslovni prostor drži u posjedu jer je pravo raspolaganja prenio na prednika tužitelja-„SIB „Export-import“ DD Sarajevo. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je istakao da je na osnovu odredbi člana 41. Zakona obavezao tuženog da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor.

4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 71 0 Ps 002084 08 Pž od 14. oktobra 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoji valjan pravni osnov za predaju u posjed predmetno poslovnog prostora jer se iz spornih ugovora jasno vidi da oni ne sadrže osnovne elemente potrebne za njihovu punovažnost tako da nedostatak zakonske forme proizvodi određene pravne posljedice koje mogu biti različitog intenziteta i predviđene su kako Zakonom o prometu nepokretnosti tako i Zakonom o obligacionim odnosima. Okružni sud je istakao da se zbog navedenog može prihvatiti samo da je ovo pitanje prvostepeni sud riješio kao prejudicijelno pitanje koje ima značaj samo u ovoj parnici i koje predstavlja utvrđivanje pretpostavke za uspješnu zaštitu prava čije se ostvarenje traži konkretnom tužbom. Navedeno je i da se, prema mišljenju Okružnog suda, ne može uzeti da tužitelj ima jače pravo u odnosu na posjed tuženog jer predmetna odluka prvostepenog suda ne isključuje mogućnost da zainteresovano lice u posebnoj parnici deklarativnom tužbom traži utvrđenje punovažnosti spornih ugovora u kom slučaju bi tako utvrđena valjana pravna osnova imala pravno djelovanje i prema sadašnjem posjedniku-tužitelju koji bi u tom slučaju imao posjed slabijeg kvaliteta i bio bi obavezan na predaju putem reivindikacione tužbe. Okružni sud je zaključio da prema navedenom, bez postojanja pravosnažne presude koja bi deklarirala valjanost ugovora o prenosu prava raspolaganja od 1991. godine a zatim i ugovora o podjeli dioničkog kapitala iz 2001. godine, a kod nesporne činjenice da tužitelj nikada nije bio uveden u posjed predmetno poslovnog prostora nego faktičku vlast vrši i dalje tuženi koji je i upisan u posjedovni list, nije moguće uspostaviti faktički odnos tužitelja prema toj nepokretnosti niti pravni odnos prema tuženom povodom predmetnog poslovnog prostora što, prema zaključku Okružnog suda, znači da na strani tužitelja ne postoji stvarna (aktivna legitimacija) za vođenje ovog spora.

5. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu nakon čega je apelantica podnijela tom sudu prijedlog da joj dozvoli miješanje u predmetnu parnicu na strani tuženog budući da je akcionar i stečajni povjerilac tuženog nakon čega je Vrhovni sud dostavio kompletan spis prvostepenim sudom da riješio navedeno pitanje. Nakon toga je Osnovni sud rješenjem broj 57 0 Ps 002084 06 Ps od 1. marta 2012. godine i dozvolio apelantici miješanje u parnicu na strani tuženog.

6. Vrhovni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 002084 rev 2 od 17. maja 2013. godine kojom je reviziju tužitelja uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako da je žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je čl. 16. i 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBIH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RS“ broj 29/94) propisano da društveno pravno lice može, između ostalog, otuđiti poslovne prostorije iz društvene svojine uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti te da ugovor o prenosu mora biti sačinjen u pismenom obliku. Stoga je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno zaključku drugostepenog suda, ugovor o prenosu prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru iz 1991. godine pravno valjan. Navedeno je i da iz ugovora iz 2001. godine proizlazi da nije riječ o prenosu udjela članova -„SIB „Export-import“ DD Sarajevo na treća lica o kojem govori odredba člana 44. Zakona o preduzećima RS koji je u vrijeme zaključivanju tog ugovora bio na snazi. Istaknuto je da je tim ugovorom izvršena podjela nepokretne imovine preduzeća -„SIB „Export-import“ DD Sarajevo tako da je to preduzeće prenijelo pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru kojeg je od tuženog steklo 1991. godine a u kojem je sadržano i pravo na njegov posjed. Vrhovni sud je naveo da budući da je riječ o diobi imovine preduzeća zaključenog između dva preduzeća koji je zaključen u pismenom obliku, potpisan i ovjeren od ugovornih strana, proizlazi da je, prema zaključku Vrhovnog suda, i ugovor iz 2001. godine pravno valjan pa je tužbeni osnov tužitelja osnovan na temelju odredbe člana 81. Zakona. Zbog navedenog Vrhovni sud je uvažio reviziju tužitelja i donio odluku kao u dispozitivu,

7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama Osnovnog i Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su oba sporna ugovora nevažeća te da ugovor iz 2001. godine predstavlja besteretni ugovor o podjeli imovine do kojeg je u spornom periodu moglo doći samo na osnovu odluke o stečaju ili likvidaciji što u osporenim presudama ničim nije naznačeno niti je dato bilo kakvo obrazloženje u tom pogledu. Također smatra da je nevažeći i ugovor iz 1991. godine jer je na ime naknade za prenos prava raspolaganje utvrđen iznos koji je 5 do 6 puta manji od stvarne tržišne vrijednosti predmetnog poslovnog prostora. Navodi i da je jedini cilj koji se htio postići podjelom preduzeća bio zasnovan na nacionalnoj podjeli tako da dio preduzeća koji je u Trebinju pripadne srpskoj nacionalnoj zajednici a dio preduzeća koji je u Sarajevu bošnjačkoj. Zbog navedenog a i zbog činjenice da postoji realna mogućnost da tuženi bude iseljen iz predmetnog poslovnog prostora po osnovu izvršenja pravosnažne prvostepene presude čime bi pretrpio nenadoknadivu štetu-stvarnu štetu i izmaklu dobit apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru citiranu u prethodnim tačkama ove odluke.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi do okončana postupka po apelaciji obustavio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi tuženom na čijoj strani je u revizionom postupku učestvovala kao umješač budući da je dioničar tuženog, izvršenjem nastupile nenadoknadive ekonomske posljedice u vidu stvarne štete i izmakle koristi. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda ovi navodi ne predstavljaju dovoljan argument za donošenje privremene mjere te kako apelantica nije ponudila nijedan drugi razlog, niti dokaz koji bi Ustavnom sudu bio dovoljan da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3479/13 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio