Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-717/11 (D. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 717/11, rješavajući zahtjev Dragana Stanojevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Stanojevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Miloš V. Perić iz Zvornika, podnio je, 14. februara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-06/243 od 22. septembra 2010. godine i X-KR-06/243 od 29. septembra 2008. godine. Apelant je podneskom od 23. jula 2013. godine dopunio apelaciju, te podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „apelantu prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji ili do okončanja ponovljenog postupka pred Sudom BiH, koji će Ustavni sud naložiti da se sprovede“.
2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj X-KR-06/243 od 29. septembra 2008. godine, koja je potvrđena drugostepenom Presudom Suda BiH broj X-KRŽ-06/243 od 22. septembra 2010. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 29. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Sud BiH je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelant u periodu od maja 1992. godine do kraja ljeta 1992. godine, u Zvorniku, za vrijeme oružanog sukoba i rata u BiH, kao pripadnik rezervnih policijskih snaga SJB Zvornik, postupao suprotno odredbama člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949.godine. Sud BiH je utvrdio da je apelant kao stražar zatvora koji se nalazio u zgradi Opštinskog suda za prekršaje, a kasnije u zgradi u zgradi DP „Novi izvor“ nečovječno postupao prema nezakonito zatvorenim licima, jer je u više navrata otključavao zatvorske prostorije i time omogućavao grupama srpskih vojnika da nečovječno postupaju prema zatvorenicima, a posebno prema zatvoreniku F.M., govoreći im da je to osoba koja je ranila jednog Srbina, zbog čega su neindentifikovani vojnici u više navrata F.M. pretukli, nanoseći miu teške patnje, a u junu 1992. godine u zgradi DP „Novi izvor“ na isti način omogućio jednoj grupi vojnika koje je predvodio izvjesni „Saša“ da pretuku M. F., što su ovi i učinili, pri čemu su ga oborili na pod i skakali mu po leđima, nanoseći mu teške patnje.
3. Apelant navodi da se nalazi na izdržavanju izrečene kazne zatvora od 22. septembra 2010. godine.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a što je u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na zabranu diskrimacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda se odnosi na primjenu KZBiH iz 2003. godine, a ne preuzetog KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Po mišljenju apelanta KZSFRJ je u njegovom slučaju blaži za učinioca, pa da je primijenjen, bila bi mu izrečena blaža kazna. U dopuni apelacije apelant se poziva na presudu Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine ističući da se u njegovom predmetu radi o istom činjeničnom stanju i pravnom pitanju kao i u navedenoj presudi Evropskog suda
5. Zahtjev za privremenu mjeru apelant obrazlaže navodeći da odluka o njegovoj apelaciji još nije donijeta, te da bi u ponovljenom postupku mogao dobiti kaznu od jedne godine zatvora, a da je već izdržao skoro tri godine od sedmogodišnje kazne na koju je osuđen u postupku u kojem su prekršene odredbe Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga smatra da bi određivanje privremene mjere u njegovom slučaju bilo u interesu stranke i pravilnog vođenja postupka.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona, kao i navodi da bi apelantu u ponovljenom postupku pred Sudom BiH mogla biti izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a apelant je već izdržao skoro tri godine od sedmogodišnje kazne zatvora na koju je osuđen osporenim presudama, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentiovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona, kao i paušalno navođenje da bi mu u ponovnom suđenju, a koje po njegovom shvatanju mora uslijediti s obzirom na njegovo uvjerenje da će njegova apelacija biti usvojena, mogla biti izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o nastanku neotklonjivih štetnih posljedica, koja bi nastale ako bi apelant nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka sukladno odredbama članka 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić