Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2632/10 (N.J.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2632/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 2632/10, rješavajući apelaciju N.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.J. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-10-000 370 od 26. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. N.J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-10-000 370 od 26. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, obavezan je apelant da tužitelju „LUTRIJA REPUBLIKE SRPSKE“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime glavnog duga isplati iznos od 2.350,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana 30. jula 2004. godine, sve do konačne isplate, te naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.

3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant sa tužiteljem zaključio Ugovor o komisionoj prodaji, broj 333 od 02. decembra 2002. godine, prema kojem je preuzeo određenu količinu kartica za TV tombolu - TV bingo i obavezao se da će te kartice prodavati, te da će odjavu prodatih kartica vršiti svake subote od 13,00 do 17,00 časova za tekuće kolo. Ugovorom je predviđeno da, ukoliko apelant u utvrđenom roku ne odjavi prodate katice, da će tužitelj u igru staviti svu zaduženu količinu kartica, i za njih je apelant dužan položiti novac kao da su sve prodate. Ugovorom je dalje regulisan način predaje pazara i ugovorena zatezna kamata u slučaju kašnjenja sa uplatom kao i naknada (provizija) koja pripada apelantu, kao komisionaru, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Na temelju utvrđenog, sud je zaključio da predmetni ugovor ima sve elemente ugovora o komisionu, u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelant u postupku pred ovim sudom nije ponudio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da dugovanje iskazano u analitičkoj kartici nije tačno, sud je na temelju analitičke kartice koju je tužitelj priložio kao dokaz, utvrdio da apelant tužitelju duguje iznos od 2.350,90 KM. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da na kartici postoji pečat tužitelja, broj i datum kartice, kao i napomena ko je obradio podatke. Shodno odredbama člana 132. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je utvrdio da su isprave predviđene kao dokazna sredstva, te da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj ispravi i to dokazanoj ispravi koju je izdalo pravno lice, na temelju stanja svoje knjigovodstvene evidencije i služi kao dokaz o visini obaveze. Budući da tuženi nije osporio iznos naveden u ispravi, niti je sudu predočio niti jedan dokaz da prema tužitelju nema dugovanja, ovaj sud je utvrdio da je apelant po osnovu zaključenog Ugovora o komisionoj prodaji preuzeo određenu količinu kartica za TV tombolu - TV bingo u vrijednosti od 2.350,90 KM, za koje se nije razdužio, niti je tužitelju platio naknadu shodno članu 3. ugovora.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio, i rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u izreci prvostepene presude ukinuo, a u ostalom dijelu žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj MAL-1842/04 od 10. juna 2008. godine, u dijelu odluke o glavnoj stvari.

5. Okružni sud je utvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda da analitička kartica, koja je izvedena kao dokaz u toku postupka, ne predstavlja javnu ispravu u smislu člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku, već da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj ispravi u smislu člana 132. stav 2. istog zakona, koja je u pogledu dokazne snage izjednačena sa javnom ispravom. Dalje, u smislu potvrđivanja istinitosti onoga što sadrži analitička kartica shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, Okružni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta, da je prvostepeni sud suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku zasnovao svoju presudu, na kartici koja nije dokaz da nešto nije plaćeno, jer apelant nije predložio izvođenje dokaza na okolnosti tačnosti evidencije sadržane u analitičkoj kartici.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-10-000 370 od 26. maja 2010. godine, revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine je odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na navedene odredbe zakona Vrhovni sud je ocijenio da je revizija nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.

7. Apelant je protiv drugostepene presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine ranije podnio apelaciju, koja je registrovana pod brojem AP 2559/08. Ustavni sud je 28. oktobra 2008. godine donio Odluku o dopustivosti AP 2559/08 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je navedenu apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu. U obrazloženju citirane odluke je, između ostalog, navedeno da razmatrajući apelantove navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da postoje dokazi koji ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Razmatrajući apelacione navode iz navedene apelacije, Ustavni sud je odlučio da predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovanu, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

10. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku naveo rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-10-000 370 od 26. maja 2010. godine kojim je njegova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena. Konačna odluka, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine.

11. Ustavni sud zapaža da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija, jer se u postupku po reviziji protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž- 08-001267 od 21. jula 2008. godine u kojem je doneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-10-000 370 od 26. maja 2010. godine raspravljalo samo pitanje zakonske dopustivosti tog pravnog lijeka, dok je ranijom odlukom Ustavnog suda odbačena kao nedopuštena apelancija protiv presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001267 od 21. jula 2008. godine, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da se apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je Ustavni sud donio konačnu i obavezujuću odluku broj AP 2559/08 od 28. oktobra 2008. godine, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2632/10 (N.J.) | Sudska praksa | Aktio