Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/10 (J. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3041/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP-3041/10, rješavajući apelaciju Jove Bubala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Bubala podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pžp-09-000138 od 5. maja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-
0-Pr-09-000156 od 10. novembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Bubalo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 19. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pžp-09-000138 od 5. maja 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Pr-09-
000156 od 10. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Pr-09-000156 od 10. novembra 2009. godine je obustavljen prekršajni postupak protiv okrivljenih Ambulija Milke (u daljnjem tekstu: okrivljena) i apelanta zbog prekršaja iz 36. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH (u daljnje tekstu: ZOOBSP BiH), jer nije dokazano da su navedena lica počinili prekršaj koji im je stavljen na teret.
3. Kako je naveo Osnovni sud, okrivljena je u svojoj odbrani tvrdila da se kritične prilike uvjerila da radnju preticanja vozila «Opel Kadet» koje se kretalo ispred nje može da izvrši bez opasnosti po ostale učesnike u saobraćaju, odnosno da je dala pokazivač pravca, pogledala u retrovizor i uvjerila se da iza nje nema vozila. Dalje se navodi da je okrivljena otpočela radnju preticanja, da je prešla u lijevu kolovoznu traku i da je prednjim dijelom vozila bila na sredini dužine vozila «Opel Kadet», kada je osjetila da je došlo do kontakta vozila «Opel Astra» sa njenim vozilom. Sa druge strane, navodi se da je apelant u svojoj odbrani tvrdio suprotno. Kako je naveo Osnovni sud, iz dokaza izvedenih na usmenom pretresu odnosno iskaza okrivljene i apelanta i saslušanih svjedoka, kao i zapisnika o uviđaju PS za BS Trebinje, ne može se sa sigurnošću utvrditi koji je od učesnika u nezgodi prvi preduzeo radnju vozilom u saobraćaju, što u ovom slučaju, po mišljenju Osnovnog suda, predstavlja odlučnu činjenicu. Osnovni sud je zaključio da vozač koji je u konkretnom slučaju prvi preduzeo radnju preticanje ne može biti odgovoran za nezgodu, za razliku od vozača koji je tu radnju preduzeo naknadno. Kako podnosilac zahtjeva nije predložio druge dokaze, odnosno kako nije provedeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke, koji bi napravio vremensko - prostornu analizu toka nezgode i utvrdio koji je od učesnika u nezgodi prvi preduzeo radnju preticanja vozila ispred sebe, to u ovom slučaju, po mišljenju Osnovnog suda, ne postoji dovoljno dokaza da su okrivljena i apelant počinili prekršaj iz član 36. ZOOBSP-a BiH, na način kako je to navedeno u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka zbog čega je prekršajni postupak protiv okrivljene i apelanta obustavljen.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Pžp-09-000138 od 5. maja 2010. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Po mišljenu Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je obustavio prekršajni postupak protiv okrivljene i apelanta zbog prekršaja iz člana 36. ZOOBSP-a jer nije dokazano da su navedena lica počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao argumentovano obrazloženje, koje prihvata i Okružni sud. Navedeno je da je prema članu 48. Zakona o prekršajima RS, teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na ovlašćenom organu, a isti tokom postupka nije izvodio dokaz saobraćajno-tehničkog vještačenja. Također, Okružni sud smatra da je apelant, prema članu 48. stav
5. Zakona o prekršajima, također imao mogućnost prezentovanja dokaza saobraćajno-tehničkog vještačenja ali on to nije učinio. Iz tih razloga je, po mišljenju Okružnog suda, ispravan zaključak prvostepenog suda da na osnovu provedenih dokaza, nije mogao sa sigurnošću utvrditi ko je prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nesreću, zbog čega je ispravno postupio kada je obustavio prekršajni postupak protiv okrivljene i apelanta usljed nedostatka dokaza.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On smatra da redovni sud nije pravilno utvrdio ko je odgovoran, a on to očigledno nije učinio ne iz razloga što nije postojalo dovoljno dokaza već samo da bi zaštitio okrivljenu, a na teret apelanta. Nadalje, sudovi nije ni pokušao utvrditi krivicu učesnika u saobraćaju, jer to je bilo toliko jasno iz samog zapisnika sa lica mjesta, poređenjem tragova kočenja i oštećenja na vozilima koja su učestvovala u saobraćajnom udesu. Po ocjeni apelanta, prvostepeni i drugostepeni sud je dužan da pravilno utvrdi činjenično stanje i donese zakonitu odluku, a što sudovi nisu ni pokušali, naročito imajući u vidu da je sud dužan da zaštiti neuku stranku-apelanta, a umjesto toga drugostepeni sud izvodi zaključak da se to moglo izvesti samo saobraćajno-tehničkim vještačenjem, koji je navodno bio dužan da predloži apelant.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Iz osporenih rješenja proizilazi da su apelant i okrivljena učestvovali u prekršaju, koji je okončan tako što je prekršajni postupak obustavljen i protiv apelanta i protiv okrivljene. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant ne osporava odluke redovnih sudova u dijelu kojim je prekršajni postupak obustavljen u odnosu na njega već problematizira odluke u dijelu u kojem je prekršajni postupak obustavljen u odnosu na okrivljenu smatrajući da je okrivljen odgovorna za predmetni prekršaj.
8. U vezi s tim Ustavi sud, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo onome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se garancije člana 6. protezale i na nekoga ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, odluka Ustavnog suda, broj AP-408/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant, dakle, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije zato što je osporenim rješenjima okrivljena oslobođena od optužbe za predmetni prekršaj. S obzirom da apelant, dakle, tvrdnje o povredi svojih ustavnih prava temelji na krivičnoj optužbi protiv drugog lica - okrivljene proizlazi da se apelant, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u datim okolnostima, ne može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić