Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/10 (J. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3192/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-3192/10, rješavajući apelaciju Jovana Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Marića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Pr 005933 10 Pžp od 26. aprila 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-2-Pr-09-000707/X-II-A od 2. februara 2010.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Pr 005933 10 Pžp od 26. aprila 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-2-Pr-09- 000707/X-II-A od 2. februara 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-2-Pr-09-000707/X-II-A od 2. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Pr 005933 10 Pžp od 26. aprila 2010. godine apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 5. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH, pa je na osnovu člana 238. stav 1. tačka 14. istog zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 40,00 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant kao okrivljeni podnio Općinskom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu broj JSBO 100.977.949,9 izdatom od strane ovlaštenog organa Jedinice za saobraćaj Sarajevo 21. januara 2009. godine, zbog prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 5 Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Općinski sud je naveo da je apelant na usmenom pretresu održanom 29. januara 2010. godine negirao da je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, da je dana 21. januara 2009. godine svoje putničko vozilo marke pobliže označene izrekom presude parkirao na trotoaru, tvrdeći da se nije radilo o parkiranju vozila, već da se samo zaustavio kod automehaničarske radnje da bi porazgovarao sa majstorom gdje mu ovaj inače radi lakše popravke na vozilu. Nakon izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da ne može prihvatiti njegove navode, jer apelant nije predočio sudu dokaze kojim bi potvrdio iste, te da su njegovi navodi protivriječni izvedenim dokazima i iskazu svjedoka – policijskog službenika čiji iskaz je sud prihvatio kao potpun, jasan, precizan i uvjerljiv, s obzirom da se taj svjedok u više navrata decidno izjasnio gdje se vozilo apelanta nalazilo i koji iskaz ničim nije doveden u sumnju na usmenom pretresu te što po ocjeni suda navedeno lice nije imao nikakve razloge da bez osnova tereti apelanta za počinjeni prekršaj. Naime, iz iskaza tog svjedoka jasno proizilazi da je vozilo apelanta bilo parkirano na trotoaru, okrenuto u pravcu kretanja vozila u pravcu semafora u istoj ulici, odnosno da vozilo čak nije bilo usmjereno u pravcu automehaničarske radnje. Prema tome Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja odbio kao neosnovane navode apelanta, ocijenivši ih subjektivnim, ničim potvrđenim i upravljenim ka ublažavanju, odnosno izbjegavanju od odgovornosti, jer da bi se radilo o zaustavljanju vozila, prekid kretanja vozila mora da traje do pet minuta kako to proizilazi iz člana 9. stav 1. tačka 84. ZOBS, a da se u konkretnom slučaju radilo o prekidu kretanja vozila koje je trajalo duže od pet minuta, odnosno da se radilo o parkiranju vozila kako je to propisano članom 9. stav 1. tačka 39. istog zakona. Stoga, Općinski sud je zaključio da su se radnjama apelanta ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 5. ZOBS, kojim odredbama zakona je izričito propisano da se vozilo ne smije parkirati na trotoaru. Odlučujući o kazni Općinski sud je ukazao da s obzirom da je apelant počinio prekršaj za koji je propisana kazna u fiksnom iznosu istu mu je izrekao primjenom člana 238. stav 1. ZOBS.

4. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da je sud isključivo poklonio vjeru iskazu policijskog službenika, te da je stoga krajnje subjektivno i sugestivno vodio postupak. Cijeneći navode apelanta Kantonalni sud je zaključio da su isti neosnovani, jer žalbeni osnovi propisani članom 61. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se postupajući prema članu 65. navedenog zakona nije upuštao u meritum rješavanja tog žalbenog osnova. Kantonalni sud je na kraju primjenom člana 67. stav 1. Zakona o prekršajima odlučio kao u izreci rješenja, zaključivši da ne postoji niti jedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni članom 61. navedenog zakona.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer smatra da je sud isključivo poklonio vjeru iskazu policijskog službenika i da je stoga krajnje subjektivno vodio postupak. Apelant navodi da je sud „po svaku cijenu unaprijed polazio od formirane ideje o tome da je počinio prekršaj i da bude kažnjen, bez ikakve obaveze da to i dokaže“, pa mu je takvim postupanjem suda pričinjena šteta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (…)

7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

8. S tim u vezi Ustavni sud treba zauzeti stav o primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta

9. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena prekršajna sankcija, novčana kazna u iznosu od 40,00 KM, zbog prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 5. ZOBS-a, a nakon prekršajnog postupka koji je proveden prema odredbama Zakona o prekršajima. U vezi s tim Ustavni sud, zapaža da je slično pravno pitanje, s aspekta garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, razmatrao u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 245/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 245/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da smatra da novčana kazna koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu, i koja je u fiksnom iznosu propisana za počinioce predmetnog prekršaja, nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Upravo suprotno tome Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih kriterija, izricanje novčane kazne apelantu u iznosu od 30,00 KM ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha disciplinovanje apelanta kao učesnika u saobraćaju (vidi, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 21. februara 1994. godine). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo „strogosti“ u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekršaju, te da stoga predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje, kao i da s obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM, koja je relevantnim odredbama ZOBS-a (člana 238. stav 1. tačka 14.) propisana u fiksnom iznosu za sve počinioce predmetnog prekršaja. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnom predmetu, smatra da izrečena novčana kazna apelantu u iznosu od 40,00 KM također ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha discipliniranje apelanta kao učesnika u saobraćaju te se ni u kojem slučaju ne može smatrati „strogom“ kaznom u smislu „trećeg kriterija“, odnosno da izrečena novčana kazna nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/10 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio