Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5487/10 (J. Č.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5487/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine u predmetu broj AP 5487/10, rješavajući apelaciju Jasminka Čatka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminka Čatka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051816 10 Rev od 21. septembra 2010.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminko Čatak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051816 10 Rev od 21. septembra 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051816 08 P od 4. septembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051816 08 Gž od 19. maja 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava Odluka Nadzornog odbora tuženog "Šipad Export Import" Sarajevo o poništenju javnog natječaja za dodjelu stanova od 29. novembra 2007. godine, da se naloži tuženom da u skladu sa konačnom listom prvenstva za dodjelu stanova od 23. maja 2007. godine i u skladu sa Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba od 16. januara 2006. godine donese odluku o dodjeli stana apelantu na korištenje i da mu omogući otkup stana uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je prijedlog za donošenje mjere osiguranja.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 051816 10 Rev od 21. septembra 2010. godine, apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da tvrdnje apelanta da Nadzorni odbor tuženog nije imao ovlaštenje da poništi Javni natječaj s obzirom da je njegova jedina nadležnost bila da kao drugostepeni organ donosi odluke o podnesenim prigovorima na utvrđene stambene liste reda prvenstva. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je suprotno shvatanju apelanta pravilan zaključak nižestepenih sudova da u smislu člana 51. Statuta tuženog, Nadzorni odbor upravlja društvom, a da je u smislu člana 84. stav 1. tačka 7. Statuta nadležan da odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje u lizing i druge transkacije imovinom. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda predmetni stanovi u povodu kojih je raspisan natječaj predstavljaju imovinu tuženog koja mu je u smislu člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćena kao vlasniku i davaocu, te je Nadzorni odbor imao pravo da upravlja tom imovinom i da zbog utvrđenih nepravilnosti donese odluku o poništenju Javnog natječaja. Nadalje je navedeno da revizijski prigovori apelanta u pogledu odbijenog prijedloga za donošenje mjere osiguranja nisu osnovani jer po ocjeni Vrhovnog suda činjenica da sudovi nisu posebnim rješenjem odlučili o mjeri osiguranja, ne predstavljaju povredu postupka koja je bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, te da je drugostepeni sud dao valjane razloge zašto isti nije osnovan - da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava postojanja opasnosti, da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja.
4. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer mu je ovakvim odlukama „onemogućeno da napokon dobije stan, te da na taj način napokon riješi svoje stambeno pitanje“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
7. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanata da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant dalje smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
9. Član 8. Evropske konvencije štiti faktičku vezu između osobe i prostora koji koristi s namjerom življenja u njemu. Obzirom da apelant nije nikada ostvario faktičku vezu s predmetnim stanom s namjerom življenja u njemu, odnosno nije nikad ušao u posjed predmetnog stana, proizilazi da apelant nije u faktičkom posjedu, tako ne uživa ni zaštitu prava na dom u odnosu na predmetni stan.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom, te da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. S toga je apelacija u odnosu na II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić