Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1256/10 („Mira“ a.d. Prijedor)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1256/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1256/10, rješavajući apelaciju „Mira“ a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mira“ a.d. Prijedor, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 068 od 15. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000141 od 20. oktobra 2008.
godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-058 od 27. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mira“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 068 od 15. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000141 od 20. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-058 od 27. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-058 od 27. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000141 od 20. oktobra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o otkupu stana Ov. broj 3484/02 od 4. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen između apelanta kao prodavca i tuženih Ranka Topića i Branke Topić (u daljnjem tekstu: tuženi) ništav, te da se slijedom toga obavežu tuženi da apelantu u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude predaju u posjed sporni stan i izdaju ispravu podobnu za prenos navedene nekretnine na ime apelanta u zemljišnim i drugim javnim knjigama, što će u suprotnom zamijeniti predmetna presuda, kao i da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant nadoknaditi troškove parničnog postupka tuženim u preciziranom iznosu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da je apelant kao kupac zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana 27. septembra 2000. godine sa prodavcem ODGP „Mrakovica“ Prijedor. Navedeni ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda 4. oktobra 2001. godine. Rješenjem Upravnog odbora apelanta broj XI-2/2000 od 12 oktobra 2000. godine sporni stan je dodijeljen na korištenje prvotuženom na osnovu radnog odnosa uz obavezu prvotuženog da po useljenju u stan zaključi ugovor o korištenju stana sa apelantom. Tuženi su tokom postupka izjavili da su se u sporni stan uselili 16. decembra 2000. godine što apelant nije osporio. Apelant i prvotuženi zaključili su ugovor o korištenju spornog stana 12. januara 2001. godine. Apelant kao prodavac i tuženi kao kupci zaključili su 29. augusta 2002. godine ugovor o otkupu spornog stana. Navedeni ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda 4. septembra 2002. godine pod brojem Ov. broj 3484/02. Rješenjem Osnovnog suda Dn. br. 747/2002 od 26. septembra 2002. godine dozvoljena je na osnovu ugovora o otkupu stana od 29. augusta 2002. godine uknjižba prava svojine na spornom stanu u korist prvotuženog. Osnovni sud je dalje zaključio da je apelant u vrijeme kupovine spornog stana (27. septembra 2000. godine) i useljena tuženih u taj stan (16. decembra 2000. godine) bio organizovan kao državno preduzeće. Apelant, kako je dalje istaknuto u obrazloženju presude, nije sudu pružio dokaz da sporni stan nije stečen sredstvima u društvenoj odnosno državnoj svojini na što je bio obavezan na osnovu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pozivajući se na pravilo o teretu dokazivanja (član 126. u vezi sa članom
123. ZPP) Osnovni sud je utvrdio da apelant predmetne navode nije dokazao. Tuženi su kako je utvrdio Osnovni sud stekli stanarsko pravo na spornom stanu u skladu s odredbom člana 11. st. 1. i
2. Zakona o stambenim odnosima prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 Prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPDS-PT). Naime, odredbom člana 69. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 11/00, u daljnjem tekstu ZPDS-11/00) propisano je da se stupanjem na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. ZPDS-11/00 je stupio na snagu 29. jula 2001. godine na osnovu Odluke Visokog predstavnika za BiH broj 11/01 od 17. jula 2001. godine („Službeni glasnik RS“ broj 35/01). Navedeno je da je odredba člana 69. stav 1. ZPDS-11/00 sada je sadržana u članu 74. stav 1. ZPDS-PT. Osnovni sud je zaključio da je ugovor o otkupu spornog stana pravno valjan u smislu člana 17. u vezi sa članom 9. stav 1. ZPDS-PT, odnosno da nije ništav s obzirom na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) u vezi sa članom 9. stav 1. ZPDS-PT, pa je shodno navedenom odbio tužbeni zahtjev apelanta.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je istakao da činjenica da je apelant u spornom periodu poslovao kao državno preduzeće stvara pretpostavku da je sporni stan kupljen državnim sredstvima a suprotno apelant nije dokazao. Okružni sud se pozvao i na član 8. ZPDS-PT kojim je data definicija koji se stanovi smatraju stanovima u državnoj svojini.
5. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-09-000 068 od 15. januara 2010. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. Istom presudom Vrhovni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadu parničnih troškova.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se prema članu 9. stav 1. ZPDS- PT može otkupiti stan u državnoj svojini na kome postoji stanarsko pravo. Navedeno je da je apelant tokom postupka osporio činjenicu da je sporni stan u državnoj svojini tvrdeći da je „finansiran imovinom preduzeća a ne sredstvima u državnoj svojini“, da „nije uplaćen u potpunosti do oktobra 2001. godine“, da je „izgrađen 2002. godine“, da je „bez obzira na vlasničku strukturu preduzeća, čak i kada se radi o državnom preduzeću ... imovina preduzeća imovina preduzeća“, te da je „1. januara 2000. godine prestao da postoji prethodni Fond za stambenu izgradnju“ tako da se je „nabavka stambenih jedinica mogla vršiti samo iz vlastitih sredstava preduzeća, što je slučaj i sa ovim stanom“. Vrhovni sud je istakao da su u predmetnim navodima sadržane činjenice koje je apelant iznosio i tokom prvostepenog i žalbenog postupka, a koje je ponovio i u reviziji. Vrhovni sud je naveo da je apelant bio dužan da navedene činjenice i dokaže u smislu odredbi čl. 7. i 123. stav 1. ZPP što nije učinio Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u tom slučaju bili ovlašteni da o postojanju navedenih činjenica zaključe primjenom pravila o teretu dokazivanja (član
126. ZPP).
7. Vrhovni sud je također, istakao da je u Ugovoru o uređenju imovinsko-pravnih odnosa, statusno-pravnih pitanja i ulaganja kapitala u apelanta od 7. aprila 2003. godine, koji su zaključili pomoćnik ministra u Ministarstvu privrede, energetike i razvoja u ime Vlade Republike Srpske, direktor apelanta u ime apelanta i zastupnik „Kraša“ d.d. Zagreb, pored ostalog navedeno da je Vlada Republike Srpske, koju zastupa u tom ugovoru pomoćnik ministra, i zakonski ovlaštena da u ime Republike Srpske upravlja i raspolaže državnim kapitalom u preduzećima. Vrhovni sud je istakao da je pretpostavka prema navedenom da je sporni stan kupljen iz državnog kapitala u apelantu kojim upravlja i raspolaže Vlada Republike Srpske, dakle da je nabavljen sredstvima iz državne svojine i da spada u državnu svojinu. Pošto drugačije nije dokazano Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je sporni stan koji su tuženi otkupili bio u državnoj svojini. U odnosu na prigovor apelanta da tuženi nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu, Vrhovni sud je utvrdio da rješenje Upravnog odbora apelanta od 12. oktobra 2000. godine je punovažan osnov za useljenje tuženih u sporni stan, zatim da su se tuženi i faktički uselili 16. decembra 2000. godine, a 12. januara 2001. godine zaključili ugovor o korištenju spornog stana. Iz navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, proizilazi da su tuženi najkasnije 12. januara 2001. godine stekli stanarsko pravo na spornom stanu u smislu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, dakle prije 29. jula 2001. godine kao dana stupanja na snagu ZPDS-11/00 kojim je isključena mogućnost daljnjeg sticanja tog prava. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je ugovor tuženih o otkupu spornog stana pravno valjan u smislu člana 74. stav 2. u vezi sa članom 9. stav 1. ZPDS- PT pa je zbog toga neosnovan stav apelanta da je taj ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO jer predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku niti dobrim običajima. Vrhovni sud je dalje naveo da je ugovor o kupovini spornog stana zaključen 27. septembra 2000. godine a ovjeren i uknjižen poslije stupanja na snagu ZPDS-11/00 4. oktobra 2001. godine, odnosno 5. oktobra 2001. godine iz čega proizilazi da je apelant tek 5. oktobra 2001. godine stekao pravo raspolaganja tim stanom. Navedene okolnosti, kako je utvrdio Vrhovni sud, ne čine osporeni ugovor o otkupu stana ništavim. Naime, prodavac spornog stana, ODGP „Mrakovica“ Prijedor, je prije ovjere ugovora ispunio svoju ugovornu obavezu da izgradi stan i da ga preda apelantu kako je to utvrđeno članom 4. ugovora o kupoprodaji stana sa apelantom. Zahvaljujući tome apelant je mogao po izvršenoj primopredaji da sporni stan dodijeli prvotuženom na korištenje, da omogući da se tuženi 16. decembra 2000. godine usele u stan i da sa prvotuženim zaključi ugovor o korištenju tog stana 12. januara 2001. godine. Ovjerom ugovora i uknjižbom apelanta u zemljišnu knjigu u svojstvu nosioca prava raspolaganja, osporeni ugovor o otkupu stana ne samo da nije postao pravno ništave, nego je, kako je zaključio Vrhovni sud, potvrđena njegova punovažnost.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je ugovor o otkupu spornog stana ništav jer je zaključen u suprotnosti sa imperativnim odredbama ZPDS-11/00, jer sporni stan nije državni, tuženi nisu stekli stanarsko pravo, pa nisu imali niti jedan pravni osnov za otkup spornog stana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZPDS-11/00 i ZPDS- PT i zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1.Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić