Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1325/10 (L. P.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1325/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1325/10 rješavajući apelaciju Lejle Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Pašić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001411 od 29. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 019 od 5. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1172/04 od 22. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lejla Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 08-001411 od 29. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 019 od 5. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1172/04 od 22. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1172/04 od 22. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže Zeničko-Dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati plaće za period od 1. marta do 31. augusta 2004. godine u ukupnom iznosu od 15.739,80 KM (pojedinačni iznosi plaća navedeni u izreci presude) sa kamatama počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa plaće do konačne isplate. U obrazloženju presude se navodi da je apelantica u tužbi navela da je u periodu od jula 1997. godine do februara 2004. godine obavljala funkciju sutkinje Općinskog suda u Zenici, da joj je odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća FBiH (u daljnjem tekstu: VSTV) prekinut mandat 28. januara 2004. godine i da je tom odlukom utvrđeno njeno pravo da joj se isplati šest mjesečnih plaća. Odlukom VSTV RS od 31. januara 2004. godine imenovana je na mjesto sutkinje u Okružnom sudu u Bijeljini, ali je to imenovanje odbila iz privatnih razloga, pa je VSTV RS 10. marta 2004. godine ovu odluku poništio. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu člana 81. stav 2. Zakona o VSTV („Službene novine FBiH“ br. 22/02 i 42/02) prema kojoj pravo na naknadu u visini od šest plaća pripada samo sucima koji su se prijavili na konkurs a nisu izabrani. Dalje je navedeno da se apelantica prijavila na konkurs za sudiju Općinskog suda u Zenici a izabrana je za sudiju Okružnog suda u Bijeljini, a kako iz privatnih razloga nije prihvatila to imenovanje odluka je poništena. Obrazlažući dalje, Općinski sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je VSTV donijelo odluku o prekidu mandata apelantici 28. januara 2004. godine kojom je utvrđeno da joj mandat sudije u Općinskom sudu u Zenici prestaje 29. februara 2004. godine, da je odlukom VSTV od 30. januara 2004. godine imenovana na mjesto sudije Okružnog suda u Bijeljini i da dužnost preuzima 8. marta 2004. godine, da je VSTV odlukom od 10. marta 2004. godine poništilo odluku o imenovanju za sudiju Okružnog suda u Bijeljini iz razloga što je apeantica izričito odbila prihvatiti imenovanje i preuzeti funkciju sudije Okružnog suda u Bijeljini. Iz navedenog proizilazi, kako je zaključio Općinski sud, da je apelantici prekinut mandat za obavljanje dužnosti sutkinje Općinskog suda u Zenici sa 29. januarom 2004. godine i da je imenovana na dužnost sudije Okružnog suda u Bijeljini Odlukom VSTV od 30. januara 2004. godine dok je još trajao mandat sutkinje Općinskog suda u Zenici, pa je njen zahtjev za isplatu plaća neosnovan. Naime, prema odredbi člana 81. Zakona o VSTV pravo na plaće je ustanovljeno za sudije i tužitelje koje VSTV ne odabere na sudijsku ili tužilački funkciju, a kako iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je apelantica odabrana na sudijsku funkciju i da je odbila imenovanje to ne znači da imenovanje nije izvršeno odnosno da je VSTV nije odabralo za dužnost sudije, zbog čega je njen zahtjev za isplatu plaća u cijelosti neosnovan.

3. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-07-001 019 od 5. juna 2008. godine žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je ponovljeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje među strankama nije ni bilo sporno pri čemu su u prvostepenoj presudi navedeni pravilni razlozi koje je prihvatio Kantonalni sud. Zatim je citirana odredba člana 81. stav

2. Zakona o VSTV FBiH kojom je propisano da pravo na plaću i druge naknade u periodu od šest mjeseci nakon prekida mandata ima sudija ili tužitelj kojeg Vijeće ne odabere za sudijsku ili tužilačku funkciju. Apelantica je imenovana na sudijsku funkciju prije početka prekida mandata, a to znači da prekid mandata nije ni nastupio, pa apelantica nema status sudije kojem pripada pravo iz člana 81. stav 2. Zakona o VSTV, niti odluka o prekidu mandata ima pravnu važnost. Ta odluka nije mogla dobiti takav značaj ni poništenjem odluke o imenovanju apelantice za sudiju Okružnog suda u Bijeljini jer je donesena na temelju odredbe koja propisuje poništenje ako imenovana osoba iz neopravdanih razloga odbije preuzeti funkciju. Razlozi zbog kojih je apelantica odbila imenovanje ocijenjeni su kao neopravdani i takvi razlozi je ne mogu vratiti u status kakav je imala prije imenovanaja za sudiju u Okružni suda u Bijeljini. Zbog toga po ocjeni Kantonalnog suda nije od značaja što Odluka o prekidu mandata nije i formalno stavljena van snage, jer je njena važnost po sili zakona prestala imenovanjem apelantice na sudijsku funkciju. Nije od zanačaja ni žalbena tvrdnja apelantice da nije konkurisala za mjesto sudije suda u Bijeljini jer ni jedana odredba Zakona o VSTV i Poslovnika ne upućuje na zaključak da je izbor sudija i tužilaca ograničen isključivo na poziciju koju kandidat označi u svojoj prijavi .

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001411 od 29. decembra 2009. godine reviziju apelantice izjaljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi donijeli pobijane odluke iz razloga koje su naveli u obrazloženjima, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a koja je Vrhovni sud prihvatio kao svoja. Odluka o poništenju odluke o imenovanju je zakonita i nije dovela do konvalidiranja odluke o prekidu mandata, jer je apelantica odbila imenovanje iz neopravdanih razloga pa joj stoga i ne pripadaju prava koja propisuje odredba člana 81. stav 2. Zakona o VSTV FBiH.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava obrazlaže pogrešnim tumačenjem odredbe člana 81. stav 2. Zakona o VSTV i pogrešnim tumačenjem prava koje proističe iz Odluke o prekidu mandata iz januara 2004. godine. S tim u vezi je istakla da su redovni sudovi pogrešnim tumačenjem zauzeli stav koji nije u duhu Zakona o VSTV odnosno odredbe člana 81. stav 2. čime je došlo do povrede njenog prava na imovinu u jednom vremenskom periodu. Osim toga, smatra da odbijanjem imenovanja na poziciju na koju nije konkurisala nije mogla izgubiti prava koja proističu iz odluke o prekidu mandata. Osporene presude kojim joj je uskraćeno pravo na plaće zbog prekida mandata, po mišljnju apelantice nemaju uporište u Zakonu o VSTV i donesene su proizvoljnom primjenom prava..

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. S obzirom na sve navedeno, cijeneći postupak u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1325/10 (L. P.) | Sudska praksa | Aktio