Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1341/10 (M. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1341/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1341/10, rješavajući apelaciju Milene Kljajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Kljajić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 001 485 09 U od 28. januara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 169/09 od 16. aprila 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Prijedor broj 05-050-34-1825/99 od 15. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Kljajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Živko Dragosavljević advokat iz Prijedora, podnijela je 14. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001 485 09 U od 28. januara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P 169/09 od 16. aprila 2009. godine i rješenja Ministarstva - Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-
050-34-1825/99 od 15. juna 2007. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-34-1825/99 od 15. juna 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Prijedoru, bliže označenog u rješenju, a koji je vlasništvo RŽR „Ljubija“ Prijedor (u daljnjem tekstu: predmetni stan) kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Stojana Gojića. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u obnovljenom postupku nakon provedenog postupka utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelanticin otac Stojan Gojić po osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana od 1975. godine. Također je utvrđeno da je apelantica 1978. godine zaključila brak sa Milivojem Kljajićem koji je bio vlasnik stambenog objekta u Brezičanima kod Prijedora, te da je nakon udaje napustila predmetni stan i preselila se u kuću njenog supruga. Pored toga utvrđeno je da je apelanticinom mužu tokom 1978. godine dodijeljen stambeni kredit od RŽR „Ljubija“ gdje je inače bio zaposlen zajedno sa apelanticom. Također je u toku postupka utvrđeno da je apelanticin otac umro 1. aprila 1993. godine, a majka tokom 1996. godine i to nakon što je iste godine napustila predmetni stan i preselila se u kuću apelantice i njenog supruga Milutina Kljajića u Brezičane. Nadalje navedeno je da su za predmetni stan u obrascu OPS (opšti podaci o stanu) iz 1991. godine bila navedena dva člana domaćinstva i to Stojan i Nada Gojić (apelanticini roditelji), dakle bez apelantice, njenog muža i djece. S obzirom na navedeno, Odsjek je zaključio da apelantica nije bila član domaćinstva svog oca Stojana Gojića na dan 30. april 1991. godine u smislu odredbe člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da u smislu navedenog člana ne ispunjava uvjete za povrat u posjed predmetnog stana.
3. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 18.05/2-R 330/09 od 29. jula 2009. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanticino napuštanje stana nije bilo uslovljeno ratnim dejstvima budući da je nakon zaključenja braka 1978. godine sa Milivojem Kljajićem dobrovoljno napustila predmetni stan. Također je navedeno da je i apelanticina majka predmetni stan dobrovoljno napustila 1996. godine jer se preselila kod apelantice koja je imala na raspolaganju porodičnu kuću i nije imala status izbjeglog ili raseljenog lica.
4. Protiv navedenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je presudom broj 11 0 U 001861 09 U od 9. februara 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je zaključio da iz dokaza provedenih u postupku pred upravnim organima i redovnim sudom proizlazi činjenično stanje koje je također detaljno prezentirao u obrazloženju presude. Nadalje Okružni sud je naveo da je odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Navedeno je da se odredbe toga zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Naime, Okružni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica 1978. godine zaključila brak sa Milivojem Kljajićem kojem je prema neosporavanim navodima predstavnika davaoca stana na korištenje RŽR „Ljubija“, gdje je isti inače bio zaposlen, dodijeljen stambeni kredit, a na njegovo ime je također izdata i građevinska dozvola od 24. jula 1979. godine za izgrađenu stambenu zgradu u Brezičanima. Također, Okružni sud je naveo da su za predmetni stan u obrascu OPS (opšti podaci o stanu) iz 1991. godine bila navedena dva člana domaćinstva i to Stojan Gojić i Nada Gojić (apelanticini roditelji). Nadalje u odnosu na apelanticine navode da je njen sin Igor boravio u vrtiću „Radost“ u Prijedoru od 1986. godine do 1992. godine i da je njena kćerka imala otvoren karton u Domu zdravlja Prijedor, Okružni sud je zaključio da se isti ne mogu prihvatiti kao uvjerljiv dokaz da je apelantica živjela u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima. S tim u vezi Okružni sud je istakao da prema podatcima o popisu stanovništva iz 1991. godine koji su pribavljeni od Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo proizilazi da je apelantica prilikom provođenja popisa bila na adresi Brezičani broj 32. Okružni sud je istakao da se na osnovu provedenih dokaza ne može zaključiti da je apelantica živjela u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica navodi da je stanovala u predmetnom stanu, te smatra da ima pravo da se vrati u posjed tog stana jer ga je napustila u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Apelantica smatra da ona ima „bezuslovno pravo na vraćanje u svoj predratni dom“ pri čemu su po njenom mišljenju bez značaja razlozi napuštanja doma gdje je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, Zakona o stambenim odnosima i zakona kojima su regulirana pitanja izbjeglica i raseljenih lica, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga jer iz činjenica konkretnog postupka proizlazi da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja niti je napustila predmetni stan pod uticajem ratnih okolnosti budući da je, kako su utvrdili upravni organi i redovni sud, nakon zaključenja braka 1978. godine, dakle, znatno prije ratnih dejstava preselila u kuću svoga supruga, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da apelantica ne ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica nije obrazložila u čemu se sastoji povreda njenih navedenih prava. Ustavni sud također zapaža da se u postupku u kojem je odlučivano o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana nije odlučivalo o apelantičinim pravima garantiranim članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da stoga nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke sa povredom ovih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić