Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/10 („ČAJEVEC-USLUŽNE DJELATNOSTI“ AD BANJA LUKA)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1454/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu bro jAP 1454/10, rješavajući apelaciju „ČAJAVEC-USLUŽNE DJELATNOSTI“ AD BANJA LUKA, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ČAJAVEC-USLUŽNE DJELATNOSTI“ AD BANJA LUKA podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-09-000 123 od 28. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-P-06-

000 824 od 7. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ČAJEVEC-USLUŽNE DJELATNOSTI“ AD BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Ž-09-000 123 od 28. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 824 od 7. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 071 0 P 06 000 824 od 7. jula 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Milosave Garača (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je obavezan apelant da tužiteljici na ime razlike prijevremene i pune penzije za period od 1. aprila 2003. godine pa do 18. juna 2009. godine isplati ukupan iznos od 1.722,90 KM na ime glavnog duga sa zakonskom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 892,29 KM preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga, te na ime zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata u iznosu od 1.708,85 KM tužiteljica odbijena. Istom presudom apelant je obavezan da isplati tužiteljici iznos od 825,00 KM na ime troškova postupka dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljica odbijena.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-09-000 123 od 28. januara 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su tužiteljica i apelantov prednik SP „Rudi Čajavec“ DP „Profesionalna elektronika“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) zaključili 19. novembra 1990. godine ugovor (u daljnjem tekst: predmetni ugovor) kojim se tužiteljica obavezala da dobrovoljno podnese zahtjev radi odlaska u prijevremenu starosnu penziju, dok se apelantov prednik obavezao da će vršiti nadoknadu penzije zbog umanjenja godina staža do iznosa starosne penzije 85% za života radnika, odnosno penzionera, te nadoknadu umanjenja od 0,50% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju, kao i da se naknada vrši mjesečno sa isplatom akontacije ličnih dohadaka. Također, Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev radi odlaska u prijevremenu starosnu penziju, da je penzionisana i da prima penziju, te da apelantov prednik nije ispunio svoju obavezu iz predmetnog ugovora od 19. novembra 1990. godine. Nadalje, Okružni sud je istakao da je apelantica podnijela predmetnu tužbu protiv apelanta kao pravnog sljednika SP „Rudi Čajavec“ DP „Profesionalna elektronika“ Banja Luka, radi ispunjenja obaveze iz predmetnog ugovora Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o obligaciono-pravnom ugovoru između apelantovog prednika i tužiteljice, te da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom se reguliše zastara potraživanja. S tim u vezi, Okružni sud je imajući u vidu da je tužiteljica podnijela tužbu 18. aprila 2006. godine, zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 372. ZOO utvrdio da u konkretnom slučaju nisu zastarjela potraživanja počev od 1. aprila 2003. godine do sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke M.V. na osnovu kojeg je sud obavezao apelanta da tužiteljici isplati iznos od 1.722,90 KM na ime ugovorene obaveze dok je u preostalom dijelu tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom.

4. Nadalje, u odnosu na apelantove žalbene navode da apelant nije pasivno legitimisan, Okružni sud je zaključio da isti nisu osnovani iz razloga što je u članu šest predmetnog ugovora ugovora propisano da u slučaju eventualne transformacije apelantovog prednika, njegovi sljednici preuzimaju prava i obaveze po ovom ugovoru. Također, Okružni sud je ukazao da se tužiteljica dva puta obraćala apelantu radi obračuna naknade za odlazak u prijevremenu penziju i to prvi put 24. jula 2003. godine i 5. decembra 2005. godine, te da je apelant oba puta odgovorio apelantici i to prvi put 21. avgusta 2003. godine i drugi put 26. decembra 2005. godine da će dugovanje i svoje obaveze u odnosu na njen zahtjev izvršiti čim se steknu uslovi. Stoga, Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u konketnoj pravnoj stvari. Također okružni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje da je na ročištu od 18. juna 2009. godine prvostepeni sud neosnovano odbio da se provedu apelantovi dokazi, iz razloga što se dokazi predlažu na pripremnom ročištu, a u konkretnom slučaju apelant je na ročištu za glavnu raspravu predlagao dokaze, pa je po mišljenju Okružnog sud prvostepeni sud pravilno postupio.

5. Okružni sud je također zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor kojim ukazuje da su prava tužiteljice istekla još 1995. godine u vrijeme punjenja punog penzijskog staža, iz razloga što je tužiteljica ranije podnijela zahtjev za penzionisanje, svjesno da će imati manju penziju, pa je pristala na zaključenje ugovora kojim će joj tuženi vršiti nadoknadu penzije zbog umanjenja godina staža do iznosa starosne penzije 85% za života radnika (član 2. i 3. ugovora) iz čega proizlazi da obaveza tuženog traje do kraja života tužiteljice.

6. Na kraju, Okružni sud je utvrđujući da nisu učinjene povrede na koje ukazuje apelant svojom žalbom, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbi člana 226 ZPP odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da sudovi nisu pravilno ocijenili njegov prigovor pasivne legitimacije, „a imajući u vidu ugovor među strankama od 19. 11. 1990. godine gdje se kao ugovarač umjesto tužene (apelanta) pojavljuje drugo pravno lice“. Također, apelant je istakao i „prigovor u vezi starosti tužiteljice koja je 55 godina starosti navršila još 1995. godine“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prav, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da svoje apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u žalbi protiv prvostepene presude, a o čemu je Okružni sud u svojoj presudi dao obrazloženje na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Pored toga Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/10 („ČAJEVEC-USLUŽNE DJELATNOSTI“ AD… | Sudska praksa | Aktio