Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/10 (P. Ć.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1462/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1462/10, rješavajući apelaciju Pere Ćavara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Ćavara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000 774 od 23. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000 774 od 23. februara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 071 od 16. oktobra 2008. godine, obavezana je Općina Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete zbog gubitka prinosa sijena, te podizanja pregrade na kanalu isplati iznos od 829,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate (stav I izreke presude). Također, predmetnom presudom obavezana je tužena da plati apelantu za zatrpavanje iskopanog kanala iznos od 3.479,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.812,80 KM (stav II izreke presude). U preostalom dijelu apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom (stav III izreke presude). Sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je ocjenom provedenih dokaza, koje je prezentirao u obrazloženju osporene odluke, utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelantau dijel u u kojem mu je udovoljeno dokazan te ga je u tom dijelu usvojio primjenom člana 154. Zakona o obigacionim odnosima.

3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 010-0-Gž-08-000 774 od 23. februara 2010. godine, kojom je žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva (stav I i II izreke prvostepene presude) preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete zbog gubitka prinosa sjena, te troškova oko podizanja pregrade na kanalu isplati iznos od 180,00 KM umjesto iznosa od 829,33 KM, te na ime zatrpavanja iskopanog kanala iznos od 756,43 KM umjesto iznosa od 3.479,66 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. jula 2008. godine pa do isplate. Također, Kantonalni sud je preinačio i odluku prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka tako da je na ime troškova postupka apelantu dosudio iznos od 611,22 KM umjesto iznosa od 2.812,80 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je rješenjem Općinskog suda broj P-60/95-T od 8. novembra 2005. godine obnovljen spis Osnovnog suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

232/90 po apelantovoj tužbi protiv tužene, radi naknade štete, a budući da je isti uništen tokom ratnih dejstava. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je Općinski sud na osnovu dokaza koji su pribavljeni u postupku o rekonstrukciji predmetnog spisa, te nepravomoćne presude Osnovnog suda broj P-232/90 od 31. decembra 1990. godine kao i preciziranog apelantovog tužbenog zahtjeva od 29. jula 2008. godine utvrdio da je tužena tokom 1989. godine rješavajući problem reguliranja odvođenja protoka potoka „Tabašnica“ iskopala kanal na apelantovoj nekretnini k.č. 352, te da je zbog toga apelant pretrpio štetu zbog gubitka prinosa sjena i podizanja pregrade u iznosu od 262,00 tadašnjih dunara, kao i štetu na ime zatrpavanja iskopanog kanala o svom trošku 5.293,00 tadašnjih dinara. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da je pravni osnov za naknadu štete dokazan i da on proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka Nikole Nevistića i Zdravke Prka kao predstavnika tužene koji su svojim iskazom potvrdili da su u spornom periodu od strane tužene vršeni radovi na iskopu kanala preko apelantove nekretnine. Također, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke od 28. oktobra 1990. godine, koji je u cijelosti prihvatio, utvrđena visina štete koju je apelant pretrpio s tim da je Općinski sud proveo dokaz vještačenja po vještaku finansijske struke koji je revalorizirajući iznose u dinarima, utvrđene prema nalazu vještaka poljoprivredne struke, izvršio ponovni izračun i utvrdio visinu pričinjene apelantu štete u KM kao važećoj valuti. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je Općinski sud prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 21. aprila 2008. godine i dopunu istog od 16. jula 2008. godine utvrdio da je osnovni dug tužene prema apelantu na ime izgubljenih prinosa sjena i podizanja pregrade iznosio 180,20 KM pripisujući istom i kamatu u iznosu od 649,05 KM što ukupno iznosi 829,33 KM, te da je na ime štete zatrpavanja kanala kao osnovni dug utvrđen iznos od 756,43 KM pripisujući istom i kamatu od 2.723,23 KM što je ukupno iznosilo 3.479, 66 KM, dok je na ime sudskih troškova utvrđen iznos od 376,69 KM pripisujući istom kamatu od 1.356,11 KM što je ukupno iznosilo 1.732,80 KM.

4. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se žalbom tužene osnovano ukazuje da se obračunata kamata po vještaku finansijske struke nije mogla zbrajati sa glavnim dugom, jer se kamata kao sporedno akcesorno potraživanje ne može zbrajati sa glavnim dugom, te da taj iznos čini ukupni glavni dug tužene prema apelantu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su navedeni žalbeni navodi tužene osnovani, te je preinačio prvostepenu presudu u pogledu usvajajućeg dijela tužbenog zahtjeva pod tačkom I i II izreke prvostepene presude tako da je obavezao tuženu da apelantu isplati po osnovu glavnog duga iznose precizirane u izreci drugostepene presude na ime naknade štete zbog gubitka prinosa sjena, te troškova oko podizanja pregrade i zatrpavanja iskopanog kanala, a sve to sa zakonskom kamatom počev od 16. jula 2008. godine kao dana utvrđenja visine štete po osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kako je i preciziranim apelantovim tužbenim zahtjevom od 29. jula 2008. godine i traženo. Pored toga Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom da je tužena dužna zatrpati iskopani kanal s obzirom da je navedena obaveza tužene već određena u novčanom iznosu koju apelant može izvršiti uz dosuđenu novčanu naknadu koja se odnosi na zatrpavanje iskopanog kanala.

5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na pravično suđenje, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju svojih navoda, apelant je prezentirao tok postupka pred redovnim sudovima navodeći da je „vještak izračunao visinu ukupne štete na način da je izvršio konverziju YU-dinara u KM“. Također, apelant je istakao da je „zbog takvog načina preračunavanja i nastalih denominacija valuta tokom rata, vještak izvršio izračun kamata od dana nastanka štete, što predstavlja stvarnu štetu i na koji način je došlo do obeštećenja oštećenika (apelanta)“. S tim u vezi apelant je istakao da je „drugostepeni sud pogriješio kada je obračunati iznos kamate odbio kao nezakonit“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine dosuđenih iznosa na ime naknade štete pri čemu je dao iscrpne navode zašto nije prihvatio nalaz vještaka finansijske struke u dijelu u kojem je kamatu zbrajao sa glavnim dugom, a dana obrazloženja, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također navodi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, smatra također (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/10 (P. Ć.) | Sudska praksa | Aktio