Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/10 (Opština Zenica)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1497/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1497/10, rješavajući apelaciju Općine Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Zenica podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43-0-P-001155 09 Gž od 13. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-

001155 08 P od 24. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica, podnijela je 27. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43-0-P-001155 09 Gž od 13. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-001155 08 P od 24. septembra 2008. godine.

2. Puniša Reštar (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi isplate novčanih potraživanjarazlike topog obroka i regresa u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-001155 08 P od 24. septembra 2008. godine apelantica je obavezana da tužitelju na ime neisplaćene razlike naknada za topli obrok i regresa za period od 1. marta 2005. godine do 31. maja 2009. godine isplati iznos od 4.414,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj zaposlenik Općine Zenica (apelantice), te da je u skladu sa rješenjem broj 02-4-23198/06-34 od 16. decembra 2006. godine raspoređen na poslove „Viši stručni saradnik za poslove radnih odnosa“ u Službu za zajedničke poslove. Nadalje, Općinski sud je naveo da su sporni osnov i visina potraživanja tužitelja na ime naknade za topli obrok, te naknade za regres, u smislu odredaba Kolektivnog ugovora koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i Vlade Federacije BiH koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona, među kojima je i Vlada Zeničko-dobojskog kantona. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 72. Kolektivnog ugovora propisano da su ugovaračke strane utvrdile da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, te da je on obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile shodno odredbi člana 75. stav 1. ugovora. Općinski sud je dalje ukazao na odredbe čl. 1. i 2. Kolektivnog ugovora koje upravo ukazuju na materijalno pravni osnov primjene ovog kolektivnog ugovora u predmetnoj pravnoj stvari, jer je tužilac zaposlenik upravne organizacije apelantice, kao organa uprave, za čije je potpisivanje Vlada Zeničko-dobojskog kantona dala saglasnost.

4. Općinski sud je na kraju ocijenio neosnovanom apelantičinu tvrdnju da se odredbe Kolektivnog ugovora, nakon što je jednostrano otkazana njegova primjena od Vlade Zeničko-dobojskog kanton, ne može primjenjivati. Navedeno zbog toga što otkaz ugovora od Vlade Zeničko-dobojskog kantona, nije učinjen u skladu sa odredbom člana 74. predmetnog Kolektivnog ugovora, kojom odredbom nije ni predviđena mogućnost jednostranog otkazivanja primjene Kolektivnog ugovora.

5. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 43-0-P-001155 09 Gž od 13. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud istačući da je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti zaključen 11. aprila 2000. godine između samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti kojeg zastupa predsjednik i Vlada Federacije BiH, koju zastupa federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona među kojima je i vlada Zeničko-dobojskog kantona. Istaknuto je da su tačni žalbeni navodi apelantice da su tokom 2005., 2006. i 2007. godine zaključivani Sporazumi između Vlade Zeničko-dobojskog kantona i sindikata o utvrđivanju visine osnovice za obračun plate, visine naknade za ishranu i regulisanje drugih prava zaposlenika koji se finansiraju iz budžeta tog kantona ali da je članom 2. stav 1. predmetnog Kolektivnog ugovora propisano da se propisima i općim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena predmetnim Kolektivnim ugovorom. Nadalje je navedeno da je, i pored zaključenja novog Općeg kolektivnog ugovora, predmetni Kolektivni ugovor i dalje na snazi i obavezuje apelanticu bez obzira što je Vlada kantona otkazala njegovu primjenu i povukla saglasnost na njegov tekst jer prethodmo nije provela postupak propisan odredbom člana 74. Kolektivnog ugovora. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanticu da shodno nalazu sudskog vještaka kojem je vjeru plati tužitelju iznos od 4.414,60 KM na ime neisplaćene razlike regresa i toplog obroka, a na koje, i prema mišljenju Kantonalnog suda, ima pravo tužitelj u smislu odredaba čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova, jer su sudovi zanemarili Sporazume koje su 2006, 2007, 2008. i 2009. godine zaključili vlada Zeničko-dobojskog kantona i Sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u FBiH. Apelantica smatra da su navedenim Sporazumima implementirani Zakon o državnoj službi i Zakon o namještenicima, te da je stupanjem na snagu navedenih Sporazuma prestao da se primjenjuje Kolektivni ugovor. Osim toga, apelantica je istakla da navedeni Sporazumi predstavljaju svojevrsne kolektivne ugovore na privremenoj osnovi koji su u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom iz septembra 2005. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud nadalje podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav

2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi u konkretnom slučaju tiču primjene prava, odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa tužitelja u kontekstu primjene odredaba Kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000. godine.

11. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene odredbi predmetnog Kolektivnog ugovora već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenim zahtjevima tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

12. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da ova apelacija pokreće gotovo identična činjenična i pravna pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 3417/08, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantičinih navoda poziva na obrazloženje i razloge iz navedene odluke.

13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1497/10 (Opština Zenica) | Sudska praksa | Aktio