Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/10 (E. H.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1513/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1513/10, rješavajući apelaciju Enise Hairlahović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Hairlahović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001695 od 20. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž - 477/03 od 3. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj P-86/97 od 14. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enisa Hairlahović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, podnijela je 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001695 od 20. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž -477/03 od 3. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-86/97 od 14. februara 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-86/97 od 14. februara 2003. godine (stav I izreke presude) apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđenje ništavosti sudske nagodbe zaključene kod Osnovnog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-208/87 od 18. maja 1987. godine i da kao takva ne proizvodi pravne posljedice, te da je Ekrem Hairlahović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpiti da se apelantica uknjiži sa ½ dijela na nekretninama upisanim u z.k. ulošku 2025 k.o. Cazin, dok je apelantica dužna predati tuženom 5.000.000,00 YU dinara sa kamatom počev od 2. maja 1987. godine do isplate. Stavom II izreke presude odbijen je apelanticin prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je tražila da sud zabrani tuženom otuđenje nekretnina k.č. 636/8, upisanih u z.k. ulošku 2025 k.o. Cazin. Stavom III izreke presude apelantica je obavezana da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 27.300,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da su apelantica i tuženi 18. maja 1987. godine zaključili sudsku nagodbu u predmetu broj P-208/87 u kojem je predmet spora bilo smetanje posjeda. Naime, Općinski sud je obrazložio da je apelantica u toku postupka po tužbi broj P-

208/87 precizirala svoj tužbeni zahtjev tako da je tražila da joj tuženi na ime suvlasničkog dijela u bračnoj imovini isplati 5,000.000,00 tadašnjih dinara, te da joj preda pokretne stvari koje se nalaze u kući, a čija je vrijednost bila također 5,000.000,00 tadašnjih dinara, a po osnovu kojeg zahtjeva je i zaključena sudska nagodba. Općinski sud je također utvrdio da je na ročištu od 18. maja 1987. godine bio prisutan advokat Mirsad Seferagić kao punomoćnik apelantice, te da je ročište napustio prije zaključenja nagodbe. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantica 2. juna 1997. godine potvrdila svojim potpisom da je od tuženog primila iznos od 3,290.000,00 tadašnjih dinara i 5.000,00 DM kao i da je 15 dana nakon prijema novca preuzela pokretne stvari iz kuće kako je sve precizirano sudskom nagodbom od 18. maja 1987. godine, te da se samim tim apelantica saglasila da je sudska nagodba od 18. maja 1987. godine u cijelosti izvršena. Pored toga Općinski sud je utvrdio da je brak između apelantice i tuženog razveden 13. juna 1990. godine, a da je presuda postala pravosnažna 30. novembra 1990. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije u smislu odredbe člana 65. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bila u bitnoj zabludi o predmetu povodom kojeg je predmetna sudska nagodba i zaključena niti da je apelantica sudsku nagodbu potpisala pod uticajem prevare, a na čemu je i zasnivala svoj tužbeni zahtjev. Stoga, Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje predmetne sudske nagodbe u smislu odredbe člana 103. ZOO.

3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-477/03 od 3. septembra 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka preinačio tako da je odbijen zahtjev tuženog da mu apelantica naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.300,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je nasuprot žalbenim navodima zaključio da iz spisa predmeta broj P-208/97 proizilazi da apelantica nije, nakon što je njen punomoćnik napustio sudnicu na ročištu 18. maja 1987. godine, a prije zaključenja sudske nagodbe, zahtijevala odgodu ročišta radi angažovanja drugog punomoćnika, te se , kako je obrazložio Kantonalni sud, „sada bez osnova ukazuje na to kao eventualni propust prvostepenog suda u postupku zaključenja nagodbe“. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantice da joj je prvostepeni sud „uskratio korištenje njenih prava“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a koje po mišljenju Kantonalnog suda navodi žalbe ne dovode u sumnju. Naime, Kantonalni sud je istakao da je „prvostepeni sud dokaze čije je provođenje odredio, cijenio pojedinačno i u sklopu sa drugim dokazima“, te da je „pravilnom primjenom materijalnog prava (član

65. ZOO) zaključio da je apelantica dobrovoljno potpisala predmetnu sudsku nagodbu“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je „sudska nagodba ugovor kojim stranke uređuju svoje građansko-pravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati, a u konkretnom predmetu radi se o raspolaganju imovinom koju su apelantica i tuženi kao bivši bračni drugovi stekli u braku“. Također, Kantonalni sud je istakao da „zaključenjem takvog ugovora pred sudom u pismenoj formi znači da se radi o strogo formalnom –građansko-pravnom ugovoru čija se valjanost cijeni u odnosu na pravila koja vrijede za materijalno-pravnu stranu takvog pravnog posla“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica dao jasne, prihvatljive i logične razloge zasnovane na pravilnoj ocijeni izvedenih dokaza (saslušanjima svjedoka i dokaza materijalne prirode), te da je pravilnom primjenom odredaba čl. 65. i 103. ZOO zaključio da apelantičin zahtjev za poništenje sudske nagodbe nije osnovan.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001695 od 20. januara 2010. godine, odbijena je revizija apelantice protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-477/03 od 3. septembra 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se umjesto posebnog obrazloženja presude, u skladu sa odredbom člana 376. ZPP-a poziva na razloge presude Kantonalnog suda.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da nisu izvedeni svi potrebni dokazi, te da je „izostala brižljiva ocjena izvedenih dokaza, a naročito iskaza sudije Jadranke Lojić“ jer se kako apelantica dalje navodi „zaključenju sudske nagodbe u sudnici pristupilo uticajem sudije nakon što je punomoćnik apelanta napustio sudnicu“. Naime, apelantica smatra da su sudovi zbog „proizvoljne i nepotpune ocijene provedenih dokaza propustili utvrđenje važnih činjenica i donošenje pravilne i zakonite odluke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava te proizvoljnosti u prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene provedenih dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također smatra da, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/10 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio