Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1747/10 (I. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1747/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1747/10, rješavajući apelaciju Indire Kubura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Indire Kubura podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048811 10 Gž od 19. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048811 08 P od 20. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Indira Kubura (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048811 10 Gž od 19. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 048811 08 P od 20. novembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 048811 08 P od 20. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 048811 08 P od 20. novembra 2009. godine, odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da ju je tuženi Enver Hajrić (u daljnjem tekstu: tuženi) omeo u posljednjem mirnom i faktičkom korištenju posjeda nekretnina pobliže označenih u dispozitivu rješenja na način što je 20. maja 2008. godine ušao u posjed apelantice te u lijevom zidu pasaža otpočeo sa postavljanjem vanjskog izloga i time onemogućio apelanticu u korištenju predmetne nekretnine i izvođenju radova u cilju formiranja poslovnog prostora. Apelantica je takođe odbijena sa prijedlogom zadonošenje privremen mjere kojom bi se zabranilo tuženom daljei zvođenje radova na predmetnoj nekretnini do pravosnažnog okončanja smetanja posjeda.
3. Iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizlazi da je na osnovu dokaza provedenih u toku postupka Općinski sud utvrdio da je konstrukcija vanjskog izloga na sjevernoj strani časovničarske radnje tuženog postojala i u vrijeme kada je apelantica dobila sagalasnost za izgradnju poslovnog prostora u pasažu u ul. Topal Osman paše broj 16. Općinski sud je takođe naveo da nema sgalasnosti kada je tačno tuženi postavio limeni poklopac-krov na vanjski izlog, pa iz tog razloga nije mogao cijeniti da li je tužba podnesena u roku određenom članom 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno da li je tužba blagovremeno podnesena. Kako je Općinski sud utvrdio da vanjski izlog tuženog postoji još od prije rata na lijevom zidu pasaža, odbio je apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Općinski sud je takođe odbio apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere smatrajući da apelantica nije pružila dokaze da trpi nenadoknadivu štetu, niti da je izvođač radova onemogućen u izvođenju radova u pasažu, niti da je prestao da se gradi poslovni prostor u rokovima određenim od strane organa uprave u smislu člana 269. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da u postupku smetanja posjeda sud raspravlja samo činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, što je propisano odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku, kao i odredbama člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima-da sud pruža zaštitu prema posljednjeme stanju posjeda i nastalom smetanju, a da pri tome nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Dalje je istaknuto da posjednik ima pravo da traži sudsku zaštitu posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i za učinitelja, a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja kako je propisano članom 82. navedenog zakona. To je zakonski rok u kome tužitelj može tražiti sudsku posjedovnu zaštitu, a protekom tog roka gubi pravo da zahtijeva zaštitu pred sudom. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim apelanticin žalbeni prigovor da sud nije mogao da raspravlja o blagovremenosti tužbe, jer tuženi to nije prigovorio.
5. Kantonalni sud je dalje istakao da je toku postupka tuženi pružio dokaze koji su potvrdili njegove navode da je još prije rata dobio dozvolu da postavi vanjski izlog, te da mu je to odobreno i rješenjem Službe za oblast prostornog uređenja, urbanizam, komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline od 25. oktobra 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 20. novembra 1999. godine. Postojanje predmetnog izloga potvrđeno je i na uviđaju, a i fotografijama koje u postupku nisu osporene. Stoga je Kantonalni sud smatrao da je pravilno Osnovni sud zaključio da je tuženi navedeni vanjski izlog postavio prije nego je apelantica dobila rješenje kojim joj se odobrava promjena pasaža radi formiranja poslovnog prostora. Takođe je istaknuto da je tuženi je dužan održavati vanjski izlog, pa to što je postavio limeni pokrov na postojećem izlogu nakon što je apelantica izlila stubove radi formiranja poslovnog prostora, ne predstavlja radnju postavljanja izloga, kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Dakle, kada je apelantica stupila u posjed pasaža i otpočela sa radovima, na lijevoj strani pasaža je postojao vanjski izlog tuženog i to je zatečeno stanje, pa nema osnova za uklanjanje izloga postavljenog na osnovu dozvole nadležnog upravnog organa prema kojoj tuženi takođe ima ovlaštenja i obaveze da izlog održava, tim prije što odredba čalna 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisuje da posjednik ima pravo na zaštitu od protivpravnog uznemiravanja i oduzimanja posjeda, a u konkretnom slučaju nema protivpravnosti.
6. Kantonalni sud je takođe smatrao da nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje privremene mjere propisani članom 269. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić