Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/10 (PTP „Trgoprodukt“ d.o.o. Jajce)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1789/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1789/10, rješavajući apelaciju PTP „Trgoprodukt“ d.o.o. Jajce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PTP “Trgoprodukt”d.o.o. Jajce podnesena protiv presude Vrhovnog suda suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001187 od 16. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pž-07-000 014 od 19. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj Ps-41/05 od 14. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PTP „Trgoprodukt“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zajednički ured Josipa Muselimovića i Ane Primorac advokata iz Mostara, podnio je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001187 od 16. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-07-000 014 od 19. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-41/05 od 14. decembra 2006. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu ponio tužbu protiv „Plive“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ive Lukića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja prava vlasništva i utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora. Općinski sud je presudom broj Ps-41/05 od 14. decembra 2006. godie, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog 10. aprila 2000. godine i aneks ugovora od 13. oktobra 2000. godine o kupoprodaji poslovnog prostora; da se utvrdi da je apelant vlasnik poslovnog prostora u Jajcu u „Trgovačkom centru faza 3“ površine 110 m2 (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor; bliže oznake navedene u izreci presude); da se drugotuženi obaveže da apelantu preda u posjed sporni poslovni prostor u roku od 30 dana od dana donošenja presude i da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da apelantu solidarno naknade troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je do stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) apelant zahtijevao utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora kojeg su zaključili prvotuženi i drugotuženi međusobno i da je o tom tužbenom zahtjevu bila donesena presuda broj Ps-9/02 kojom je apelantov zahtjev odbijen, a koja je ukinuta presudom Kantonalnog suda broj Pž-34/04 i predmet vraćen na ponovno suđenje. Zatim je u oktobru 2005. godine apelant uredio tužbu i opredijelio tužbeni zahtjev u smislu člana 53. ZPP-a i zahtjev utemeljio na odredbi člana 26. Zakona o prometu nekretnina u vezi sa članom 73. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je istakao da je u augustu 1991. godine od preduzeća „Angropromet“ kupio sporni poslovni prostor i to putem kompenzacije, ali nikada nije sačinjen pismeni ugovor jer „Angropromet“ nije bio upisan u zemljišne knjige nakon kupovine poslovnog prostora od prvotuženog. U međuvremenu je prvotuženi ponovo prodao isti poslovni prostor drugotuženom, iako je po mišljenju apelanta u vrijeme prodaje predmet ugovora bio nedopušten. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio nesporne činjenice da su 3. juna 1991. godine pravni prednik prvotuženog (GP „Pliva“) i TDP „Angropromet“ Jajce zaključili kupoprodajni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora i da navedeni ugovor nije ovjeren kod suda. Nesporna je i činjenica da je prvotuženi sa drugotuženim 10. aprila 2000. godine zaključio ugovor o kuporodaji spornog poslovnog prostora (za koji ugovor se traži utvrđenje ništavosti) kao i da je drugotuženi faktički posjednik tog prostora. Općinski sud je zatim izvršio uvid u ugovor i aneks ugovora iz tužbenog zahtjeva nakon čega je utvrđeno da je prvotuženi dva puta prodao sporni poslovni prostor i to 1991. godine preduzeću „Angropromet“ a 2000. godine drugotuženom a uvidom u ZK izvatke i posjedovni list je utvrđeno da su sporne nekretnine (sporni poslovni prostor) uknjižene na ime drugotuženog. Općinski sud je krečući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta (za poništenje ugovora i aneksa ugovora) citirao odredbe čl. 103. u vezi sa 46. i 47. ZOO istakavši da je ugovor ništav kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv iz kog razloga je ocijenio da se zahtjevu apelanta za utvrđenje ništavosti ne može udovoljiti. Prema mišljenju Općinskog suda, činjenica postojanja ranijeg ugovora o otuđenju određene stvari ne čini ništavim kasniji ugovor o otuđenju te iste stvari. Osim toga, drugotuženi se ponašao kao savjestan kupac, prije zaključenja ugovora je izvršio provjere u katastru i gruntovnici i na taj način se uvjerio da je prvotuženi bio vlasnik i posjednik spornog poslovnog prostora, zbog čega je apelantov zahtjev za poništenje ugovora odbijen. Pored toga, apelant nije uspio dokazati (iskazima svjedoka ili drugim materijalnim dokazom) da je ugovor koji je prvotuženi zaključio sa preduzećem „Angropromet“ Jajce realiziran u cijelosti niti u pretežnom dijelu (član 73. ZOO), a kako je istim ugovorom propisan raskid ukoliko kupac u ugovorenom roku ne plati 50% ugovorene cijene, prema mišljenju Općinskog suda, ugovor je raskinut po samom zakonu (član 125. ZOO). U pogledu sugestije drugostepenog suda iz ranije presude da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 26. Zakona o prometu nekretnina, Općinski sud je naveo da citirana odredba ne predstavlja nikakav izuzetak od obaveze ovjere potpisa ugovarača kod suda. Osim toga apelant nije dokazao da je „Angropromet“ bio upisan u zemljišne knjige, a prema Zakonu o prometu nepokretnosti (član 9. st. 1. i 2. ) ugovor o prometu nepokretnosti koji nije zaključen u pismenoj formi ne proizvodi pravno dejstvo. S obzirom na to, sporni ugovor iz 1991. godine se ne može konvalidirati, bez obzira da li su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili u pretežnom dijelu svoje ugovorne obaveze.

4. Kantonalni sud je presudom broj 006-0-Pž-07-000 014 od 19. marta 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio nesporne i sporne činjenice, te je naglasio da iz tužbenog zahtjeva proizilazi da apelant ne traži da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor za sporni poslovni prostor ništav, već traži da se isti poništi što znači da ga smatra rušljivim u smislu odredbe člana 111. ZOO. Međutim, iz navoda koje je apelant iznio u toku postupka proizilazi da je njegov zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti spornog ugovora. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i zaključio da sporni ugovor nije ništav te je u tom smislu dao jasno obrazloženje navodeći odredbe č. 46., 47. i 103. ZOO. Stav i obrazloženje prvostepenog suda kao svoje je prihvatio je Kantonalni sud.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001187 od 16. februara 2010. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu presudu na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava kroz navode da je prvotuženi već jednom (1991.) prodao sporni poslovni prostor pa da je predmet prodaje bio nedopušten. Suprotno tvrdnji apelanta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe o rušljvosti spornog ugovora u rješavanju spornog slučaja i apelantov tužbeni zahtjev odbili.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno prav na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalajnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je prvotuženi dva puta prodao istu nekretninu te da je iz tog razloga na činjenično stanje utvrđeno u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu, jer je predmet kupoprodaje iz ugovora čije je poništenje zatražio u vrijeme zaključenja ugovora bio nedopustiv.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se suštinski svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavalja navode koje je tokom postupka već isticao u vezi sa primjenom odredbe člana 73. ZOO, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi, na sve tri instance, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava pri čemu su dati suštinski i vrlo jasni odgovori na žalbene i revizione prigovore apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/10 (PTP „Trgoprodukt“ d.o.o. Jajce) | Sudska praksa | Aktio