Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/10 (D. J., Ž. A. i Z. A.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1794/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1794/10, rješavajući apelaciju Dijane Joldžić rođ. Ajhorn i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dijane Joldžić rođ. Ajhorn, Željka Ajhorna i Zdenke Ajhorn podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031088 09 Rev od 16. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dijana Joldžić rođ. Ajhorn, Željko Ajhorna i Zdenko Ajhorn (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banja Luke, podnijeli su 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031088 09 Rev od 16. marta 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. marta 2013. godine i 16. jula 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031088 08 P od 14. novembra 2008. godine, donesenoj po tužbi Renate Marić Sanjicki (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Stjepana Ajhorn (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se poništi upis nekretnina koji se sastoji od čestica broj 790/01, sa površinom od 542 m2 uknjižen u z.k.ul. broj 12303 K.O. Banja Luka pod nazivom „Oranica do Vrbasa“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), a koje je izvršio Zemljišno knjižni odjel Osnovnog suda pod brojem 912/91 od 18. aprila 1999. godine u korist prednika apelanta sa 1/1 dijela te da se slijedom toga izvrši brisanje ove uknjižbe i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog i katastarskog stanja, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, jer će u protivnom predmetna presuda zamijeniti brisanje uknjižbe.

3. Osnovni sud je u postupku utvrđivanja činjenica i provođenja dokaza, uvidom u kupoprodajni ugovor koji je zaključen 5. oktobra 1962. godine u Banjaluci, a ovjeren kod Opštinskog suda u Banjaluci pod brojem I-OV-6803/69 od 20. oktobra 1969. godine, utvrdio da je taj ugovor zaključen između oca tužiteljice - Sanjicki Ivana i prednika apelanata. Tom prilikom je utvrđeno da je Sanjicki Ivan prodao predniku apelanata sporne nekretnine za iznos od 200.000,00 dinara, koju kupoprodajnu cijenu je prednik apelanta isplatio prodavcu. Nakon utvrđivanja činjenica i provođenja dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su Rješenjem Vijeća mjesnih zajednica broj 04-475-864/90 od 31. oktobra 1990. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) sporne nekretnine preuzete iz posjeda ranijeg korisnika gradskog građevinskog zemljišta i dodijeljene na trajno predniku apelanata, te je na osnovu tog rješenja kao korisnik navedenog zemljišta on i upisan u zemljišnim knjigama. Nadalje, kako je naveo Osnovni sud, tužiteljica je SO Grada Banjaluka podnijela prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan spornim rješenjem koji prijedlog je odbijen Rješenjem SO Grada Banjaluka od 22. decembra 2003. godine, protiv kojeg rješenja je tužiteljica pokrenula upravni spor. Taj spor je okončan Presudom Okružnog suda broj U-247/04 od 06. maja 2005. godine, kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Osnovni sud je naveo da se u parnici za brisanje uknjižbe odlučuje samo o valjanosti uknjižbe, a ne o stvarnim materijalno pravnim odnosima u pogledu prava na spornim nekretninama. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je pretpostavka da je upis u zemljišnu knjigu pravno valjan, ali da se radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci i da se suprotno može dokazivati u parničnom postupku, a onaj ko tvrdi suprotno, dužan je to i da dokaže. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da je bila obaveza tužiteljice da dokaže da upis u zemljišnu knjigu nije pravno valjan ali da tužiteljica na osnovu provedenih dokaza nije dokazala da upis u zemljišnu knjigu nije pravno valjan. Kako je naveo Osnovni sud, prema načelu tereta dokazivanja iz člana 7. a u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP RS) stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu onda će o njenom postojanju zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, radi čega je i odlučeno kao u izreci.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 031 088 09 Gž od 22. januara 2009. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije predočio dokumente na osnovu kojih je izvršena uknjižba, spis Dn. 912/91 i pravosnažno rješenje imovinsko-pravne službe od 16. aprila 1991. godine, što nije učinjeno jer ti dokumenti ne postoje. Navedeno rješenje ne posjeduju ni prvotuženi koji je to rješenje donio, niti je isto rješenje dostavio sudu. Dalje se navodi da se prvostepeni sud, po shvatanju tužiteljice, bavi obrazlaganjem dokumenata na osnovu kojih je po mišljenju suda moglo doći do donošenja nepostojećeg rješenja. Kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud smatra nespornim kupoprodajni ugovor iz 1962. godine koji je zaključen između Sanjicki Ivana i prednika apelanata, a kojim je Sanjicki Ivan prodao predniku apelanata sporne nekretnine za iznos od 200.000,00 dinara, a otac tužiteljice nije bio vlasnik sporne nekretnine 1962. godine, niti je nesporno da je ovaj ugovor ovjeren 20. oktobra 1969. godine, jer ne postoji knjiga ovjere za taj ugovor. Dalje se navodi da izmjene i dopune kupoprodajnog ugovora otac tužiteljice nije potpisao. Kako je upis prednika apelanata u zemljišnoj knjizi izvršen na osnovu rješenja akta upravne vlasti koje nije poništeno ili na drugi način stavljeno van snage, slijedi da je upis istinit i valjan. Po mišljenju Okružnog suda, prvotuženi je imao pravo da izuzme ove nekretnine iz posjeda oca tužiteljice i iste dodijeli drugom licu na korišćenje, pa se tužiteljica ne može pozivati da je odluka na osnovu koje je izvršen upis pravno nevaljana. Kako je zaključio Okružni sud, činjenica da je spis broj Dn-912/91 zagubljen, da od strane prvotuženog nije predočeno rješenje imovinsko pravne službe od 16. aprila 1991. godine, ne znači da je izvršeni upis u zemljišnoj knjizi pravno nevaljan. I konačno, po ocjeni Okružnog suda, stanje spisa ukazuje da postoji valjan pravni akt na osnovu kojeg su sporne nekretnine izuzete iz posjeda ranijeg korisnika i ustupljene predniku apelanata na trajno korišćenje koji je sagradio kuću na spornoj parceli i u međuvremenu se uknjižio kao vlasnik tog objekta.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 031088 09 Rev od 16. marta 2010. godine revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene i utvrđeno da je upis spornih nekretnine ništav. U preostalom dijelu, kojim se traži uspostava ranijeg katastarskog stanja, tužba je odbačena. Kako je naveo Vrhovni sud, predmet ove parnice nije utvrđenje pravne valjanosti navedenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između Sanjicki Ivana i prednika apelanata već utvrđenje ništavosti uknjižbe prava korištenja na spornom zemljištu u korist prednika apelanata odnosno brisanje te uknjižbe, koja nije izvršena na osnovu ovog kupoprodajnog ugovora, što među strankama nije ni sporno, već na osnovu akta pravnog prednika prvotuženog. Dalje se navodi da je u ovom slučaju tužiteljica tvrdila da je uknjižba prava korištenja na spornim nekretninama u korist prednika apelanata ništava jer je izvršena na osnovu nepostojećeg akta. U tom kontekstu je istaknuto da tuženi sudu nisu predočili rješenje Imovinsko-pravne službe Skupštine Opštine Banja Luka (broj 04-475-

864/90 od 16.4.1991. godine) odnosno nisu izveli dokaz čitanjem tog akta ili rješenja zemljišno-knjižnog suda na osnovu kojeg je dozvoljena uknjižba prednika apelanata niti su predložili da sud izvrši uvid u upravni spis broj 04-475-864/90 u kome se nalazi citirani akt ili uvid u spis zemljišno-knjižnog suda broj Dn-912/91 koji se odnosi na predmetnu uknjižbu. Stoga je Vrhovni sud istakao da smatra da je neprihvatljiv zaključak nižestepenih sudova da ova činjenica nije od značaja. Naprotiv, na temelju nje se, po mišljenju Vrhovnog suda, može zaključiti da je tužiteljica dokazala svoje navode da je sporna uknjižba izvršena na temelju akta koji ne postoji. U smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP stranke su dužne da dokažu činjenice na kojima temelje svoje tvrdnje i zahtjeve. S obzirom da tuženi, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu ponudili dokaze na okolnost da je predmetna uknjižba izvršena na osnovu isprave koja postoji i koja je bila podobna za uknjižbu, to znači da je tužiteljica dokazala da je uknjižba prednika apelanata izvršena na osnovu nepostojeće isprave, Po ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilan zaključak drugostepenog suda da je uknjižba prednika apelanata izvršena na osnovu rješenja Vijeća mjesnih zajednica iz 1990. godine. Naime, prema zemljišno-knjižnoj dokumentaciji koja se nalazi u spisu (popisni list i zk. ulošci), očito je da je uknjižba izvršena na osnovu rješenja Imovinsko - pravne službe Skupštine Opštine Banja Luka od 16. aprila 1991. godine, za koje nije utvrđeno u ovom postupku da je ikada doneseno. Stoga su, kako je zaključio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8., 123. i 126. ZPP RS kada su odbili tužbeni zahtjev za brisanje upisa prednika apelanata u zemljišnoj knjizi. Dalje se navodi da tužba sadrži i zahtjev za brisanje upisa prednika apelanata u katastarskom operatu i uspostavljanje ranijeg katastarskog stanja. S obzirom da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari traži i promjenu katastarskog stanja, za rješenje ovog dijela tužbenog zahtjeva, kako zaključuje Vrhovni sud, nije nadležan sud nego organ uprave.

6. Apelanti su naveli da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da svoju legitimiranost za podnošenje apelacije vide u činjenici da su pravni sljednici drugotuženog Stjepana Ajhorna, koji je prema njihovim navodima umro u septembru 2009. godine u toku trajanja postupka po reviziji, a što dokumentuju dostavljanjem rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 71 0 O 071563 00 O od 15. decembra 2009. godine. Iz tog rješenja se vidi da je Dijana Joldžić nasljednik spornih nekretnina koje su bile predmet uknjižbe sa ¾ dijela, Zdenko Ajhorn sa 1/8 dijela i Željko Ajhorn sa 1/8 dijela. Po mišljenju apelanata, povreda prava na pravično suđenje ogleda se u tome što Vrhovni sud preinačava nižestepene presude, te sudi na način da utvrđuje ništavost upisa sporne nekretnine izvršene 18. aprila 1991. godine, te nalaže Zemljišno - knjižnom odjeljenju Osnovnog suda brisanje ove nekretnine i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Pri tom, nadležni organi nisu uzeli u obzir da je predmetno zemljište u međuvremenu promjenilo status, te od poljoprivrednog zemljišta zv. „Oranica - bašća do Vrbasa“, koje se vodilo kao neizgrađeno građevinsko zemljište, steklo status gradskog građevinskog zemljišta, odnosno izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, obzirom da je prednik apelanata na istom zemljištu 1962. godine sagradio stambeni objekat koji je uknjižen u zemljišnu knjigu. Po mišljenju apelanata, u predmetnoj parničnoj stvari prednik apelanata je dokazao da je uknjižba prava korištenja na zemljištu koje je predmet spora u zemljišnoj knjizi, izvršena na osnovu valjanog pravnog akta, dok tužiteljica nije dokazala da osnov upisa u zemljišnu knjigu pravno nevaljan. Nadalje, povredu prava na imovinu apelanti vide u činjenici da je prednik apelanata u posjedu sporne nekretnine bio od 1962. godine do septembra mjeseca 2009. godine (punih 48 godina), odnosno do dana svoje smrti, te da prednik tužiteljice Sanjicki Ivan, nikada nije osporavao, niti kupoprodajni ugovor, niti je za života (preminuo 1999. godine), na bilo koji način osporavao predniku apelanata uživanje sporne nekretnine, a koje pravo je na zakonit način prešlo i na apelante. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud donošenjem ovakve presude, kojom je utvrdio ništavost upisa nekretnine uknjižene u korist prednika apelanata od 18. aprila 1991. godine i uspostavu ranijeg zemljišno - knjižnog stanja na kojem je sagrađen stambeni objekat 1963. godine u vlasništvu prednika apelanata, povrijedio prava prednika apelanata kao i apelanata kao pravnih sljednika, na nediskriminaciju po nacionalnoj osnovi. Zbog svih navedenih razloga, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili da donese odluku u meritumu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vez s prednjim Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.Ovo stoga što se u parnici za brisanje uknjižbe odlučuje samo o valjanosti uknjižbe pa se postojanje pravnog osnova za uknjižbu, odnosno dokumentacije na kojoj je utemeljen zahtjev za upis odnosno promjenu u zemljišnim knjigama pojavljuje kao preduvjet upisa odnosno conditio sine qua non. Dakle, da bi se mogla ispitivati valjanost akta na osnovu kojeg je izvršena uknjižba, potrebno je prije svega utvrditi da taj akt postoji odnosno da je donesen. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužiteljica dokazala da je sporna uknjižba izvršena na temelju akta koji ne postoji, odnosno da prednik apelanata nije dokazao postojanje akta na osnovu kojeg je izvršena uknjižba spornih nekretnina na njegovo ime (ne postoji niti rješenje Imovinsko - pravne službe Skupštine Opštine Banja Luka od 16. aprila 1991. godine a iz obrazloženju presude Okružnog suda proizilazi da je spis broj Dn-912/91 na osnovu kojeg je izvršena uknjižba zagubljen). Stoga Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava, niti bilo šta drugo što bi ukazivalo na povredu ustavnih prava apelanta, u situaciji kad je Vrhovni sud, primjenom odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, zaključio da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka zbog čega je u skladu sa svojim ovlaštenjima preinačio nižestepene presude i udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice. Pri tome Ustavni sud naglašava da su za predmetni postupak, koji se, dakle, ticao isključivo brisanja uknjižbe, irelevantni navodi apelanta vezani za okolnost da je njihov prednik bio u posjedu spornih nekretnina punih 48 godina, a koja bi okolnost, eventualno, bila od značaja u nekom drugom postupku vezanom za sporne nekretnine. Osim toga Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u smislu da su diskriminirani po nacionalnoj osnovi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani zbog njihove nacionalne pripadnosti, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1794/10 (D. J., Ž. A. i Z. A.) | Sudska praksa | Aktio