Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/10 (D. Z.-K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1866/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1866/10, rješavajući apelaciju Dubravke Zrnčić-Kulenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravke Zrnčić- Kulenović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051205 08 Gž od 24. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051205 00 P od 14. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dubravka Zrnčić-Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051205 08 Gž od 24. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051205 00 P od 14. avgusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 051205 00 P od 14. avgusta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 051205 08 Gž od 24. marta 2010. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila: da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji otkupu nepokretnosti, zaključen 9. marta 1992. godine u Sarajevu, pod brojem 3513- 2559-4 između Države SFRJ-SSNO-Vojno građevinske direkcije kao prodavca i Marije Zrnčić kao kupca, kojim ugovorom je prodavac prodao kupcu stan u Sarajevu, pobliže opisan u izreci presude; da se obaveže apelantica da kao zakonski nasljednik prava i obaveza umrle Marije Zrnčić izvršava obaveze iz predmetnog ugovora o kupoprodaji–otkupu tako što će na račun tuženih Službe zajedničkih poslova organa i tijela Federacije BiH i Federacije BiH- FMO isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 0,0868906 KM; da se utvrdi da su tuženi Služba zajedničkih poslova organa i tijela Federacije BiH i Federacija BiH- FMO dužni izdati nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da u knjizi položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva na stanu, a u protivnom će upis izvršiti na osnovu ove presude; da se utvrdi da je apsolutno ništavo Rješenje pravnog prednika tuženih Federacije BiH- FMO broj 8/276-6-TR-165/97 od 6. februara 1997. godine, kojim je tuženom S. S. kao privremenom korisniku stana dodijeljen stan na korištenje, kao i da mu se naloži da apelantu preda u posjed sporni stan u ispravnom stanju.

3. Općinski sud je svoju odluku zasnovao na primjeni odredaba Zakona o prometu nepokretnosti.

4. Kantonalni sud je, obrazlažući zbog čega je odbio apelanticinu žalbu, istakao da je Općinski sud u konkretnoj pravnoj stvari propustio cijeniti činjenice u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i to čl. 39, 39.a), b),c),e) i d) prema kojim odredbama su pravno relevantne činjenice da je apelantica zakonsaka nasljednica iza svoje majke Marije Zrnčić, te da je prednica apelantice sa prednikom prvo i drugo tuženog zaključila kupoprodajni ugovor o otkupu predmetnog stana prije 6. aprila 1992. godine. Međutim da bi ovaj kupoprodajni ugovor bio pravno valjan bilo je neophodno da prednica apelantice podnese-dostavi ovaj kupoprodajni ugovor Poreskoj upravi nadležne opštine. U konkretnom slučaju kupoprodajni ugovor nema pečat Poreske uprave nadležne opštine što znači da nije dostavljen Porekoj upravi. Da bi se predmetni ugovor smatrao pravno valjanim-obavezujući, potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: da je kupoprodajni ugovor sačinjen u pismenoj formi i da je potpisan od ugovarača prije 6. aprila 1992. godine. Ovaj ugovor je sačinjen u pismenoj formi, potpisan od ugovarača i to prije 6.a prila 1992. godine, ali s obzirom da nije dostavljen Poreskoj upravi nadležne opštine to on ne ispunjava kumulativno sve uslove da bi se smatrao pravno obavezujućim kupoprodajnim ugovorom. Naime, prema navedenim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo da bi se utvrdilo da je apelantica etažni vlasnik ovog spornog stana potrebno je da kumulativno ispunjava dva uslova i to da je njena prednica-majka, zaključila pravno valjan kupoprodajni ugovor i da je apelantica legalni korisnik stana. U konkretnom slučaju, prednica apelantice nije zaključila pravno valjan kupoprodajni ugovor i apelantica nije legalni korisnik stana pa time nisu ispunjeni uslovi iz člana 39 a), na osnovu kojeg bi apelantica kao etažni vlasnik izvršila uknjižbu svog prava vlasništva u KPU ZK ureda Općinskog suda.

5. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje i imovinu apelantica navodi da je zaključenjem ugovora o otkupu predmetnog stana, te uplaćenom prvom ratom kupoprodajne cijene, u skladu sa članom 29. Zakona o stambenom obezbjeđenju, članom 38. Zakona o stambenim odnosima, članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH i članom 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, izgubila status nosioca stanarskog prava i postala pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana. Sudovi uopšte nisu primijenili jedino primjenjive odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH, koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu od 3. aprila 1992. godine, prema kojoj je navedeni ugovor valjan, niti odredbu člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema kojoj se sticalac u periodu od zaključenja ugovora na osnovu kojeg može upisati svoje pravo vlasništva pa do upisa prava vlasništva u javnu evidenciju ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom. Sudovi su očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo, čime su prekršili apelanticino pravo na pravično suđenje, a posljedično i njeno pravo na imovinu. Apelantica, dalje, navodi da je Odlukom Ustavnog suda broj 14/00 usvojen nedvojben stav da stanarsko pravo predstavlja imovinu sui generis. U mnogim svojim odlukama, kako se zaključuje u apelaciji, Ustavni sud izražava stav da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako da «uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinca, kao i određena prava pojedinca koja imaju ekonomsku vrijednost». Konačno, povredu prava na imovinu apelantica vidi u činjenici da je kupovinom stana stekla imovinu, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili barem imovinu za koju apelantica ima opravdano očekivanje da će je dobiti. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelantica vidi u činjenici da su Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu i Ustavni sud u svojim odlukama utvrdili da su lica koja su na osnovu ovakvih ugovora stekli stan prethodno otkupljen iz stambenog fonda JNA stekli pravo da se u zemljišnim knjigama upišu kao njihovi vlasnici. Iz navedenog proizlazi, kako zaključuje apelantica, da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu jasno i argumentovano obrazložili zašto su odbili njenu tužbu, pa je ovakvo postupanje sudova dovelo do proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih i procesnopravnih propisa, te do povrede navedenih ustavnih prava na koje se apelantica poziva.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud je u spomenutoj odluci zaključio da u situaciji kada nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana i kada je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uslove iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je takođe zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku smatrajući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i s ciljem postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu. Također, Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

8. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine.

9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije su očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/10 (D. Z.-K.) | Sudska praksa | Aktio