Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/10 (PGP ''RK Neimar'' Novi Grad i R. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1881/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1881/10, rješavajući apelaciju PGP ''RK Neimar'' Novi Grad i Rajka Krivokuće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PGP ''RK Neimar'' Novi Grad i Rajka Krivokuće podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-09-000453 od 26. februara 2010.

godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-Dn-07- 000 095 od 8. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PGP ''RK Neimar'' Novi Grad i Rajko Krivokuća (u daljnjem tekstu: I–apelant i II-apelant ili apelanti) iz Novog Grada, koje zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijeli su 18. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž- 09-000453 od 26. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 076-0-Dn-07-000 095 od 8. septembra 2009. godine. Apelanti su ujedno podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti Osnovnom sudu da izvrši „uknjižbu nekretnina apelanata u korist Hypo Alpe Adria bank a.d. [ ]“. Apelanti su, 24. juna 2010. godine, dopunili apelaciju,.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1881/10, od 12. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

Prethodni postupak

3. Osnovni sud je, u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu Kristal Banka a.d. Banjaluka, (čiji je pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), protiv I–apelanta kao izvršenika u predmetu broj IP-145/01, 16. oktobra 2001. godine, dozvolio predloženo izvršenje. U prijedlogu je traženo da se izvršenje provede na pobliže opisanim nepokretnostima apelanata, koje su, kako je navedeno „založene u korist povjerioca o čemu je Osnovni sud u Banjaluci, na osnovu sporazuma između povjerioca i dužnika koji, u smislu člana 251 a-g Zakona o izvršnom postupku, ima snagu sudskog poravnanja, donio Rješenje broj I- 2881/00 od 8. novembra 2000. godine“, a radi obezbjeđenja kredita koji je „uzeo“ I-apelant. Odlučujući o prigovoru I-apelanta, Osnovni sud je Rješenjem broj Ip-145/01 od 16. novembra 2001. godine, prigovor odbio. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj Pž-280/01 od 10. februara 2004. godine, žalbu I-apelanta odbio i Rješenje Osnovnog suda broj Ip-145/01 od 16. novembra 2001. godine potvrdio.

4. U daljnjem toku predmetnog izvršnog postupka, Osnovni sud je, u predmetu broj IP- 145/01, kojem je „priklopljen“ i predmet broj Ip-28/04, donio Rješenje o dosudi broj Ip-145/01 od 8. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o dosudi). Donesenim rješenjem je odlučeno da se nekretnine precizirane u tačci 1. izreke rješenja (porodično-stambena kuća upisana u zk. ul. 3010 k.o. Novi Grad, vlasništvo II-apelanta) i tačci 2. izreke rješenja (poslovno-proizvodni objekat upisan u zk. ul. 791 k.o. Poljavnice, vlasništvo I-apelanta), a koje nekretnine su po nalazu sudskog vještaka procijenjene na iznos od 169.262,00 KM odnosno na iznos od 1.094 000,00 KM, nakon prodaje putem usmenog javnog nadmetanja, po trećoj slobodnoj prodaji dosuđuju tražiocu izvršenja, za dug u iznosu od 662.302,44 KM uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka, kao i za dug u predmetu IP-28/04, u iznosu od 61.13,22 KM, kao kupcu za cijenu od 1,00 KM. Tačkom 3. izreke rješenja je naloženo zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda da izvrši promjenu prava svojine na nekretninama pobliže opisanim u tač. 1. i 2. predmetnog rješenja, upisanim u zk. ul. 3010 k.o. Novi Grad i zk. ukl. Br. 791 k.o. Poljavnice, sa imena I-apelanta i II- apelanta na ime tražioca izvršenja odnosno banke, nakon uplate kupoprodajne cijene. Tačkom 4. izreke rješenja je određeno da se predmetne nekretnine, u smislu člana 110. Zakona o izvršnom postupku u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: ZIP), imaju odmah predati tražiocu izvršenja.

5. Protiv Rješenja o dosudi, I-apelant je izjavio žalbu, koju je Okružni sud Rješenjem broj 011-0-Pž-09-000016 od 14. aprila 2009. godine odbio i Rješenje o dosudi potvrdio. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je nesporno da su prodate nekretnine vlasništvo I-apelanta i II-apelanta, založene radi obezbjeđenja kredita te da iz sadržaja rješenja o dosudi proizilazi da je Osnovni sud pravilno odredio koje su nekretnine bile predmet prodaje.

6. Iz akta Osnovnog suda koji je dostavljen Vrhovnom sudu uz spis na odlučivanje o reviziji, proizilazi da je I-apelantu osporeno rješenje dostavljeno 19. maja 2009. godine.

7. Protiv predmetnog rješenja Okružnog suda I-apelant je 2. avgusta 2009. godine, izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud, Rješenjem broj 118-0-Rev-09-000870 od 1. oktobra 2009. godine, odbacio, budući da (član 14. stav 1 ZIP-a) u izvršnom postupku nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova.

8. U međuvremenu je Osnovni sud, 19. februara 2007. godine, dostavio Rješenje o dosudi zemljišno-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: ZK kancelarija). Postupak upisa u zemljišne knjige - osporena rješenja

9. Rješenjem ZK. kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 4. marta 2008. godine, dozvoljena je, na osnovu Rješenja o dosudi od 8. decembra 2004. godine, uknjižba prava vlasništva u koloni B lista zk.ul. 1157 k.o. Novi Grad na izdvojenom zemljišno-knjižnom tijelu II na katastarskoj čestici 636/18 na nekretninama II-apelanta i uknjižba prava vlasništva u koloni upis B lista zk. ul. 164 k.o. Poljavnice na nekretninama I-apelanta u korist tražioca izvršenja.

10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001463 od 8. septembra 2008. godine, žalba I-apelanta je uvažena i rješenje ZK. kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 4. marta 2008. godine ukinuto te je predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da su odredbom člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03,46/04 i 109/05, u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), propisane pretpostavke za upis u zemljišnu knjigu. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Okružni sud, upis prava vlasništva je pokrenut po službenoj dužnosti na osnovu rješenja o dosudi koje ne sadrži klauzulu pravosnažnosti. Osim toga, Okružni sud je naveo da ZK kancelarija nije utvrdila da su dokumenti na osnovu kojih se zahtijeva uknjižba identični stanju u zemljišnoj knjizi jer u spisu nedostaje z.k.izvadak te da rješenje ne sadrži razloge i pravni osnov u smislu člana 44. stav 1. tačka

4. Zakona o zemljišnim knjigama, već uopštenu konstataciju da su ispunjeni uslovi za uknjižbu, pa je Okružni sud stoga zaključio da se pravilnost i zakonitost takvog rješenja nije mogla ispitati.

11. Rješenjem ZK kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 10. februara 2009. godine, ponovno je dozvoljena uknjižba na predmetnim nekretninama prava vlasništva u korist tražioca izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, postupajući po uputama Okružnog suda, ZK kancelarija izvršila provjeru stanja u zemljišnim knjigama i stanja u Rješenju o dosudi i istakla da je došlo do prenosa podataka iz zemljišnih knjiga u elektronsku zemljišnu knjigu zbog čega je došlo do promjene broja z.k. uložaka u kojim su upisane predmetne nekretnine.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000219 od 24. juna 2009. godine, žalba I-apelanta je uvažena, rješenje ZK kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 10. februara 2009. godine je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju pravilnost i zakonitost rješenja u smislu žalbenih navoda nije mogla biti ispitana obzirom da je u predmetnom spisu nedostaje prepis z.k. izvatka iz z.k.uloška u koji je upisan hipotekarni izvršenik, na što je već prvostepenom sudu ukazano u rješenju Okružnog suda od 8. septembra 2008. godine.

13. Rješenjem ZK kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 8. septembra 2009. godine, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na nekretninama apelanata u korist banke. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku izvršena provjera zahtjeva za upis u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama nakon čega je utvrđeno da su podaci iz rješenja identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi te je slijedom toga odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 453 od 26. februara 2010. godine, žalbe apelanata su odbijene i rješenje z.k. kancelarije broj 076-0-Dn-07-000 095 od 8. septembra 2009. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da su odredbom člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama propisane pretpostavke za upis u zemljišnu knjigu te da se pravosnažna „rješenja sudova i drugih organa smatraju zahtjevima u smislu člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama, a za upis koji se traži mora biti ispunjena pretpostavka da upis odgovara sadržaju zahtjeva.“ Okružni sud je naveo da iz dokaza u spisu proizilazi da postoji pravni osnov upisa i da su ispunjene zakonske pretpostavke za upis propisane odredbom člana 42. u vezi sa članom 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Istaknuto je Kako je na osnovu pravosnažnog rješenja o dosudi, uknjižba izvršena na nekretninama označenim u tom rješenju, navodi žalbe da su predmet izvršenja nekretnine koje su izvršenici stekli nakon zaključivanja ugovora o kreditu tokom 2001. godine (poslovno proizvodni objekat u Poljavnicama), su bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.“ S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je ZK. kancelarija u provedenom postupku, pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo.

15. Apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su protiv rješenja od 8. septembra 2009. godine, kojim je dozvoljeno da se u zemljišnim knjigama, na osnovu Rješenja o dosudi (od 8. decembra 2004. godine), izvrši uknjižba prenosa prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu II-apelanta i na nekretninama u vlasništvu I-apelanta, u korist tražioca izvršenja, izjavili žalbu zbog povrede odredaba čl. 41., 42., 43. i 44. Zakona o zemljišnim knjigama, jer nekretnine koje su upisane kao vlasništvo I-apelanta, ne mogu biti predmet izvršenja, pošto nisu postojale ni faktički a ni pravno u momentu zaključivanja „ugovora o kreditu-ugovora o hipoteci“. U donesenom rješenju je navedeno da saglasnost apelanta za upis u zemljišnu knjigu nije neophodna jer je zamijenjena Rješenjem o dosudi od 8. decembra 2004. godine, koje je postalo pravosnažno 14. aprila 2009. godine, donošenjem Rješenja Okružnog sud broj 011-0-Pž-09-000 016. Apelanti navode da nisu primili Rješenje o dosudi od 8. decembra 2004. godine, niti Rješenje Okružnog suda od 14. aprila 2009. godine. Apelanti također navode da je Rješenje o dosudi „pribavio“ punomoćnik apelanata te im je zbog „nedostavljanja“ rješenja od strane Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelanti ističu da ni Okružni sud nije odgovorio po njihovim žalbama. Pored toga, pojašnjavaju da je I-apelant sa Kristal Bankom zaključio ugovor o kreditu 10. novembra 2000. godine, te da je radi osiguranja potraživanja banke, upisana hipoteka na porodično-stambenu kuću u vlasništvu II-apelanta. Dalje, pojašnjavaju da su nekretnine u vlasništvu I-apelanta izgrađene nakon zaključivanja Ugovora o kreditu i nakon upisa hipoteke na nekretninama II-apelanta. Apelanti navode da u toku postupka nije dokazano da je nekretnina u vlasništvu I-apelanta bila izgrađena u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu niti da je ista bila opterećena hipotekom, već da je tražilac izvršenja podnošenjem prijedloga za izvršenje protiv apelanata kao izvršenika, zahtijevao da se provede izvršenje i na naknadno stečenoj imovini upisanoj na ime I-apelanta. Osim toga, apelanti navode da je prodaja nekretnina apelanata za jednu KM „nezakonita i suprotna odredbama ZIP-a“. Pored toga, apelanti navode da su u toku postupka isticali da tražilac izvršenja nije aktivno legitimisan da podnosi zahtjev za izvršenje pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama, Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama kao i na odredbu člana 19. Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije u konkretnom predmetu koji se tiče uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podržava svoju praksu prema kojoj su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, a koju podržava Ustavni sud, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 99/08, stav 22.). S obzirom da se u konkretnom predmetu pokreće pitanje upisa, odnosno brisanja prava vlasništva iz zemljišne knjige, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud, prije svega zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti, u suštini žale da su u izvršnom postupku a potom u postupku upisa u zemljišne knjige, povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu su iznijeli svoje argumente. Međutim, Ustavni sud prvo konstatira da su apelanti kao osporene odluke označili odluke donesene u postupku upisa u zemljišne knjige, te da stoga njihovi navodi vezani za nepravilnosti odluka donesenih u izvršnom postupku, koji je prema stanju spisa pravomoćno okončan, ne mogu biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku. Naime, apelanti su istakli sve moguće prigovore koje su mogli isticati u pojedinim fazama izvršnog postupka te protiv kojih su, nakon dobijanja konačnih odluka, mogli eventualno podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, koji bi u okviru svojih nadležnosti, ispitao ukazane nepravilnosti, a što su apelanti propustili učiniti. Stoga će Ustavni sud ispitati samo navode apelanata vezane za osporavanje odluka donesenih u postupku upisa u zemljišne knjige.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali iscrpne razloge zašto su osporenim odlukama donesenim u postupku upisa u zemljišne knjige dozvolili, na osnovu Rješenja o dosudi, uknjižbu prava vlasništva u korist kupaca na nekretninama apelanata. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/10 (PGP ''RK Neimar'' Novi Grad i R… | Sudska praksa | Aktio