Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1894/10 (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i H. S.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1894/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1894/10, rješavajući apelaciju Intesa Sanpaolo banke d.d. Bosne i Hercegovine Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Intesa Sanpaolo banke d.d. Bosne i Hercegovine Sarajevo, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000571 od 4. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu-Zemljišno knjižni ured broj 068-0-Dn-08-000 373 od 6. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 21. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000571 od 4. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu-Zemljišno knjižni ured (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured) broj 068-0-Dn-08-000 373 od 6. maja 2008. godine
2. Zemljišno-knjižni ured je Rješenjem broj 068-0-Dn-08-000 373 od 6. maja 2008. godine na temelju člana 60. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama i Prijavnog lista Općine Livno, Službe za imovinsko pravne geodetske poslove i katastar nekretnina od 11. jula 2007. godine naredio brisanje upisa nekretnina i prava korištenja zemljišta pobliže označenog dispozitovom rješenja, dosadašnje suvlasništvo Općenarodne imovine sa 2/3 i LT Gospodarske banke d.d. Sarajevo sa 1/3.
3. U obrazloženju rješenja Zemljišno knjižnog ureda je navedeno da je nakon izvršenog uvida u zemljišnoknjižni uložak i provedbom Prijavnog lista Dn.403/07 od 11. jula 2007. godine Službe za imovinsko-pravne geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba za imovinsko – pravne poslove) uočeno je propuštanje brisanja neispravno izvršenog upisa nekretnina i prava korištenja zemljišta pobliže označenog izrekom rješenja zbog čega je primjenom člana 31., 60. stav 1. i 61. Zakona o zemljišnim knjigama („Službene novni FBiH“, broj 19/03 i 54/04) odlučeno kao u izreci rješenja. Naime iz Prijavnog lista od 11. jula 2007. godine proizilazi da su nekretnine (dvije stambene zgrade sa dvorištem) na kojima je u zemljišnim knjigama apelant polagao pravo suvlasništva (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) srušene na osnovu Rješenja Skupštine Općine Livno (u daljnjem tekstu. Skupćina Općine) broj 05/I-360/2/73 od 22. januara 1974. godine i preduzeću Borac Travnik je odobreno izvođenje radova na izgradnji robne kuće. Dalje je navedeno da je sedamdesetih godina Skupština općine za izgradnju navedenog objekta izdala urbanističku i građevinsku dozvolu, koji objekat kao takav i danas postoji. Prema tome, apelant u smislu člana 53. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (Službene novine FBiH“, broj 6/98) od tog datuma više nije mogao biti upisan kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, budući da kao takve više ne postoje više od trideset godina.
4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-Gž-08-000571 od 4. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu žalbu UPI Banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravnog prednika apelanta) i potvrdio rješenje prvostepenog suda).
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prilikom provođenja Prijavnog lista Službe za imovinsko-pravne poslove od 11. jula 2007. godine odlučio kao u izreci rješenja primjenom čl. 60. i 61. Zakona o zemljišnom knjigama, pri tome dajući valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Članom 60. je propisano da ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda, tada će zemljišnoknjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku (stav 1.); da ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan iz drugih razloga osim navedenih u stavu 1. ovog člana, tada će zemljišnoknjižni ured po odobrenju upisane osobe upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišnoknjižnom ulošku (stav 2.); da ukoliko upisana osoba nije dala odobrenje na pomenuti upis iz stava 2. ovog člana, zainteresirana osoba može podići tužbu za davanje odobrenja (stav 3.), i da se ispravka zemljišne knjige vrši na osnovu odobrenja upisane osobe ili sudske odluke (stav 4.).
6. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o zemljišnim knjigama, jer su sudovi izvršili promjenu stanja u zemljišnim knjigama a da je o navedenim radnjama nisu obavijestili, niti su tražili njenu saglasnost. Dalje navodi da je na predmetnim nekretninama prvobitno upisan njen pravni prednik LT Komercijalna banka d.d. Livno (u daljnjem tekstu: LTG banka), zatim LT Gospodarska banka d.d. Sarajevo kao suvlasnik sa dijelom od 1/3. Svoj sadašnji status apelantica obrazlaže navodeći da je na temelju rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj UF/I-2563/03 od 3. marta 2003. godine izvršeno spajanje LTG banke i Gospodarske banke d.d. Sarajevo koje su nakon izvršenog postupka spajanja nastavile poslovati pod nazivom LT Gospodarska banka d.d. Sarajevo. Dalje rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Reg-07-
002114 LT Gospodarska banka se pripaja UPI Banci d.d. Sarajevo koje dalje nastavljaju poslovati pod nazivom UPI Banka d.d. Sarajevo, da bi na temelju rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-
0-Reg-07-002114 od 11. jula 2007. godine UPI Banka 20. augusta 2008. godine promijenila naziv u Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosne i Hercegovine o kojim organizacionim i statusnim promjenama je kako ističe redovno obavještavan Zemljišno-knjižni ured.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je pobijanim rješenjima primjenom relevantnih odredaba Zakona o zemljišnim knjigama izvršeno brisanje neispravnog upisa. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima faci) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić