Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1925/10 („Aduna“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1925/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1925/10, rješavajući apelaciju „Aduna“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Aduna“ d.o.o. Bihać podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž- 09-000820 od 19. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj P-6/03 od 12. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Aduna“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Elvisa Zulić advokat iz Bihaća, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-000820 od 19. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-6/03 od 12. marta 2009. godine.
2. U pravnoj stvari Izeta Karabegovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Općine Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta u svojstvu drugotuženog, radi utvrđenja prava vlasništva, Općinski sud je donio rješenje broj P-6/03 od 12. marta 2009. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, kojim je određen prekid postupka do okončanja upravnog postupka. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sud ocijenio osnovanim prijedlog za prekid postupka, jer je u odredbi člana 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Postupak o zahtjevu za uzurpaciju zemljišta koji se vodi pred organom uprave za nekretnine predstavlja prethodno pitanje od čijeg ishoda ovisi odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja. Za raspravljanje o zahtjevu za uzurpaciju zemljišta, kako je dalje navedeno, stvarno je nadležan organ uprave a ne sud, a od ishoda upravnog postupka će ovisiti dalje vođenje parničnog postupka.
3. Kantonalni sud je rješenjem broj 001-0-Gž-09-000820 od 19. marta 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, a razloge koje je u pobijanom rješenju naveo prvostepeni sud kao svoje je prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da se pitanje uzurpacije pojavljuje kao prethodno pitanje i da je prekid postupka u konkretnom slučaju obligatoran a ne fakultativan. Rješavanje uzurpacije zemljišta je predmet upravnog postupka i o tom pitanju sud ne može odlučivati čak ni kao o prethodnom pitanju.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer se iz zemljišno-knjižnih izvadaka može utvrditi da se radi o privatnoj imovini u vlasništvu apelanta, a ne državnoj imovini, i da stoga takva imovina nije mogla biti predmet uzurpacije. Smatra da drugostepeno rješenje nema valjane razloge o opravdanosti prvostepenog rješenja, te da je obrazloženje nepotpuno i proizvoljno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda kojim je prekinut postupak do okončanja upravnog postupka povodom uzurpacije nekretnina koje su predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih rješenja sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, Ustavni sud naglašava da se osporenim rješenjima nije odlučivalo o meritumu tužbenog zahtjeva, odnosno ne može smatrati da su redovni sudovi na bilo koji način prejudicirali pitanje vlasništva na nekretnini iz tužbenog zahtjeva, već će se o tom pitanju odlučivati po okončanju upravnog postupka.
8. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić