Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/10 („Nafaka“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2004/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2004/10, rješavajući apelaciju „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nafaka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp- 09-000116 od 26. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-000709 od 29. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Nafaka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 25. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000116 od 26. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08- 000709 od 29. januara 2009. godine.

2. U prekršajnom postupku protiv apelanta u svojstvu pravnog lica, Općinski sud je donio rješenje broj 032-0-Pr-08-000709 od 29. januara 2009. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, kojim je apelant oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 13. stav 4. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH u vezi sa članom 97. stav 1. tačka 4. istog Zakona, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prilikom vršenja redovne kontrole od strane saobraćajne policije zaustavljeno vozilo u vlasništvu apelanta koje obavlja usluge taksi prijevoza na području Tuzle i da vozač kojem je apelant povjerio vozilo nije imao identifikacionu iskaznicu. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za sudsko odlučuivanje po izdatom prekršajnom nalogu, Općinski sud je zakazao usmeni pretres na kojem su provedeni dokazi koje su predložili predstavnik apelanta i ovlašteni predstavnik Kantonalne uprave za inspekcijske poslove. Cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Oćinski sud je nesporno utvrdio da je u okolnostima konkretnog slučaja (vrijeme, datum i mjesto bliže označeno u izreci rješenja) apelant svoje vozilo povjerio vozaču da obavlja taksi prijevoz na području Tuzle a da isti nije posjedovao niti je u ostavljenom roku pribavio identifikacionu iskaznicu, čime je počinio prekršaj iz čl. 13. stav 4. i 97. stav 1. tračka 4. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Općinski sud je naveo da je u odredbi člana 13. stav 4. Zakona propisano da se pri vršenju javnog prijevoza u cestovnom prijevozu kod posade vozila mora nalaziti važeći obrazac licence, a vozač mora nositi istaknutu iskaznicu za vozača. U odredbi člana 97. stav 1. tačka 4. Zakona je propisano da će se za prekršaj kazniti pravno lice ukoliko povjeri vršenje javnog prijevoza članu posade bez iskaznice iz člana 13. stav 4. istog Zakona. Zastupnik apelanta u postupku nije osporavao da je vozilo kojim je navedene prilike upravljao vozač D.L. vlasništvo apelanta i da se tim vozilom obavlja javni prijevoz putnika. Apelantu je za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM cijeneći da će se tako izrečenom kaaznom ostvariti svrha kažnjavanja.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Pžp-09-000116 od 26. februara 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju i zaključio da ne postoje okolnosti koje isključuju apelantovu odgovornost za prekršaj.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi je istakao da je vozač, koji nije bio stranka u postupku, potpisao činjenično stanje utvrđeno u zapisniku prilikom inspekcijske kontrole te je teret dokazivanja nepotrebno prebačen na stranu apelanta čime je negirano njegovo pravo na odbranu. Osim toga, smatra da mu je pravično suđenje povrijeđeno kroz proizvoljnost u ocjeni dokaza i prava na obrazloženu presudu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da je apelant počinio prekršaj iz člana 13. stav 4. Zakona u vezi sa članom 97. stav 1. tačka 4. istog Zakona, te su ga kaznili novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i logične razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio navode apelanta vezane za povrede odredaba prekršajnog postupka, činjenično stanje i primjenu materijalnog prava i naveo jasne i argumentovane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud cijeni da se u oklonostima konkretnog predmeta navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje pokazuju očigledno (prima facie) neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim navoda koje je isticao i tokom sudskog postupka, u apelaciji nije ponudio argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/10 („Nafaka“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio