Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2096/10 (Centar za socijalni rad Pale)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2096/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2096/10, rješavajući apelaciju Centra za socijalni rad Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Centra za socijalni rad Pale podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014499 08 Rev od 11. februara 2010.

godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014499 07 Pž od 21. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PS-157/04 od 22. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Centar za socijalni rad Pale (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 28. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014499 08 Rev od 11. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014499 07 Pž od 21. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS- 157/04 od 22. februara 2007. godine.

2. U pravnoj stvari Zavoda za zaštitu djece i omladine Pazarić (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, Općinski sud je donio presudu broj PS-157/04 od 22. februara 2007. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 66.657,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže precizirano u izreci presude. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, da su apelant i tuženi zaključili ugovore o vršenju usluga zavodskog starateljstva za štićenike N.V., I.M., i E.I., i to 1974., 1975. i 1987. godine na neodređeno vrijeme. Na temelju sadržaja iz odredbi ugovora zaključeno je da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Sarajevu, zbog čega je ocijenjeno da je neosnovan prigovor apelanta o mjesnoj nenadležnosti. Osim toga, Općinski sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije i u tom smislu je izvršen uvid u rješenje o registraciji apelanta iz kog se vidi da je apelant registrovan prvi put kod Okružnog privrednog suda u Sarajevu rješenjem broj U-1-600/76 dana 31. maja 1976. godine. Također, uvidom u rješenje Osnovnog suda u Sarajevu od 29. juna 1993. godine i Osnovnog suda u Sokocu od 18. maja 2004. gdine utvrđeno je da je apelant izvršio upis usklađivanja djelatnosti sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti, te da postoji kontinuitet u obavljanu tih poslova. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja, Općinski sud je konstatovao da se ispostavljeni računi za pružene usluge odnose na 2000. godinu a da je tužba podnesena 2001. godine i da stoga nije protekao petogodišnji rok propisan u odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je izvršen uvid u svaki pojedinačni ugovor o vršenju zavodskog starateljstva, da su svi zaključeni na neodređeno vrijeme, potpisani i uredno ovjereni od ugovornih strana a visina tužbenog zahtjeva je utvrđena uvidom u ispostavljene račune apelantu. Nesporno je utvrđena i činjenica da su se u periodu za koji su računi ispostavljeni apelantu štićenici nalazili na smještaju kod tužitelja, a da usluge koje su ugovorene apelant nije platio, zbog čega je Općinski sud na temelju odredbe iz člana 17. ZOO u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

3. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 014499 07 Pž od 21. maja 2008. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 43.594,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže precizirano u izreci presude. Obrazlažući stav o neosnovanosti žalbe u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije i mjesne nenadležnosti, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odlučio pravilno i za svoj zaključak iznio jasne i argumentovane razloge, zbog čega ih je taj sud prihvatio kao svoje. Vezano za apelantove navode koji se tiču visine tužbenog zahtjeva, jer je cijena usluga ugovorena u ranijoj valuti – dinarima, Kantonalni sud je zauzeo stav da je tužitelj imao pravo vršiti korekciju cijene u novoj valuti i da je dostavljanjem računa, koje apelant nije vraćao tužitelju, obavijestio apelanta o novoj cijeni usluge. Međutim, u pogledu prigovora zastare potraživanja, Kantonalni sud je ocijenio da je djelomično osnovan. Naime, tužitelj je račune za usluge izvršene 1997., 1998. i 1999. godine apelantu ispostavio 18. maja 2000. godine, a iz odredbi ugovora proizilazi da potraživanja za izvršenu mjesečnu uslugu dospijevaju sljedeći mjesec i da se plaćanje vrši po osovu računa za svaki mjesec. Budući da se radi o povremenim davanjima koja dospijevaju u određenim vermenskim razmacima, shodno odredbi člana 372. ZOO potraživanja tužitelja nastala do augusta 1998. godine u visini od 23.062,80 KM su zastarjela, iz kog razloga je Kantonalni sud apelantovu žalbu djelomično prihvatio i prvostepenu presudu preinačio.

4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio presudu broj 65 0 Ps 014499 08 Rev od 11. februara 2010. godine kojom je revizija odbijena. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene odluke u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da se revizija pretežno bavi pitanjem naziva apelanta, prigovarajući da se nižestepeni sudovi miješaju u naziv ranijeg Centar za socijalni rad opštine Pale i sadašnjeg apelanta koji je registrovan 1993. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je tužba pravilno označena i da je u izreci i obrazloženju pravilna oznaka apelanta, da je apelant pravni sljednik ranijeg Centra za socijelni rad Pale i da je naziv apelanta promijenjen 1993. godine a u pogledu pravnog prednika i apelanta postoji kontinuitet u obavljanju poslova socijalne zaštite. Vrhovni sud je u vezi s tim revizionim navodom istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i na temelju dokaza-izvoda iz sudskog registra utvrdili pasivnu legitimaciju apelanta. U pogledu visine dosuđenog iznosa Vrhovni sud je naveo da su revizione tvrdnje paušalne, te je u tom dijelu drugostepena presuda preispitana samo u pogledu pravilne primjene materijalnog prava nalazeći da je isto pravilno primijenjeno.

5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prije svega zbog stava sudova da prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan. Istakao je da mu je zbog pogrešnog stava sudova iz kog proizilazi njihovo uvjerenje o pravnom sljedništvu apelanta i pravnog prednika, nametnuta obaveza plaćanja koja nije njegova. Predložio je da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavalja navode koje je tokom postupka već isticao u vezi sa prigovorom nedostatka pasivne legitimacije o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano izjasnili i obrazložili svoje odluke, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2096/10 (Centar za socijalni rad Pale) | Sudska praksa | Aktio