Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2124/10 (JU Srednja tehnička škola Zavidovići)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2124/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2124/10, rješavajući apelaciju JU Srednja tehnička škola Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Srednja tehnička škola Zavdovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-002 642 od 2. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-06-000 358 od 23. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Srednja tehnička škola Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa direktorica Aida Čamdžić, zakonska zastupnica, podnijela je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-002 642 od 2. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-06-000 358 od 23. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-P-06-000 358 od 23. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelantici je naloženo da Fikretu Krdžaliću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Adnani Šušić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) na ime naknade razlike plaće, naknade za ishranu, naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) i naknade na ime prevoza isplati iznose koji su pojedinačno navedeni u izreci presude.
3. U obrazloženju je navedeno da su tužitelji svoje tužbene zahtjeve utemeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), prema kojim odredbama im pripada plaća koja ne može biti manja od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, regres u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema poslednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i toplog obroka u visini od 25% od prosječne plaće u FBiH. Apelantica nije osporila činjenicu da su tužitelji u utuženom periodu bili njeni zaposlenici po osnovu ugovora o radu ali je osporila postavljene tužbene zahtjeve ističući da se finansiranje obrazovanja vrši u skladu sa zaključcima Vlade Zeničko-dobojskog kantona i da im je plaća isplaćivana u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Obrazlažući presudu, Općinski sud je nakon navođenja nespornih činjenica istakao sporne činjenice koje se odnose na blagovremenost tužbe, neposrednu primjenu Kolektivnog ugovora i zastarjelost potraživanja. U pogledu blagovremenosti tužbe, Općinski sud je naveo da se prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH koji je objavljen u Biltenu sudske prakse, na novčane tražbine iz radnog odnosa primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. Zakona o radu, te je iz tog razloga utvrđeno da prigovor neblagovremenosti tužbe nije osnovan. Nadalje je utvrđeno da je apelantica pasivno legitimisana u konkretnoj parnici s obzirom da su tužitelji njeni uposlenici a apelantica poslodavac. U pogledu neposredne primjene Kolektivnog ugovora Općinski sud je naveo opšteprihvaćen stav pravne teorije i sudske prakse prema kojem se „sui generis“ ugovori mogu neposredno primjenjivati te se voljom stranaka odredbe takvog ugovora ne mogu ignorisati. Plaće i naknade zaposlenika u srednjem obrazovanju regulisane su Kolektivnim ugovorom a u odredbi člana 27. navedenog ugovora je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg koeficijenta složenosti umnoženim sa utvrđenom osnovicom za plaću. Općinski sud je zatim naveo da je u odredbi člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da osnovica za obračun plaća ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku a u stavu 2. je propisano da Vlada nadležnog kantona svaka tri mjeseca utvrđuje osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova. U stavu 3. iste odredbe je regulirano da plaće zaposlenicima u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Općinski sud je nakon analize svih istaknutih prigovora apelantice zauzeo stav da nisu osnovani, a da su osnovani zahtjevi tužitelja te je primjenom odredbi čl. 28. stav 1., 40., 42. i 43. Kolektivnog ugovora, obavezao apelanticu na isplatu tužiteljima pojedinačnih iznosa naknade plaća, regresa, toplog obroka i nakande za prevoz. Osim toga, istaknuto je da se Kolektivni ugovor primjenjuje na području cijele Federacije BiH, da se mora poštovati bez obzira što možda ne odgovara materijalnim mogućnostima kantona i da se, dok je na snazi, ne može jednostrano mijenjati ili raskidati.
4. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-09-002 642 od 2. aprila 2010. godine odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov i visinu tužbenog zahtjeva i na iste pravilno primijenio materijalno pravo donoseći zakonitu odluku koja se žalbom pobija. Kantonalni sud je naglasio da je Kolektivni ugovor zaključen 3. oktobra 2000. godine između Samostalnog sindikata kao predstavnika radnika srednjeg obrazovanja i Vlade FBiH koju zastupa Federalni ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta, da je stupio je na snagu 15. decembra 2000. godine i da nije stavljan van snage sporazumina zaključenim između Vlade Ze-Do kantona i Sindikata, te je njegova primjena obligatorna.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava obrazlaže postojanjem Sporazuma između Sindikata i Vlade Ze-Do kantona kojim je utvrđena naknada plaća, regresa i toplog obroka, kojeg redovni sudovi nisu pravilno cijenili jer bi u suprotnom tužbene zahtjeve odbili. Smatra da su navedeni sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz Kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Stoga je, kako je navedeno u apelaciji, u osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a osim toga drugostepeni sud nije dao pravilno tumačenje odredaba Kolektivnog ugovora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava već razmatrao rješavajući apelacije br. AP-3506/09, AP-1691/10 i AP-
1884/10 (dostupne na web. stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) koje su pokretale gotovo identična pravna pitanja i zaključio da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje prima facie neosnovani, ne nalazeći opravdanim apelanticine navode o kršenju navedenih prava. Ustavni sud je u navedenim odlukama obrazlažući stav o neosnovanosti navoda apelantica u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu, između ostalog, naveo da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud je istakao da je prije svega imao u vidu domen zaštite tog člana i da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, pa je Ustavni sud navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ocijenio očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. Budući da predmetna apelacija pokreće gotovo isto činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje Ustavnog suda dato u odluci broj AP-3506/09 od 10. oktobra 2012. godine, pa Ustavni sud iz istih razloga u cijelosti odbacuje navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kao (prima facie) neosnovane.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić