Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2221/10 (N. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2221/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2221/10, rješavajući apelaciju Nermine Hrnjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Hrnjić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001223 od 10. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000964 od 21.
maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2313/04 od 13. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermina Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Jasmina Mehinagić advokat iz Kalesije, podnijela je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001223 od 10. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06- 000964 od 21. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2313/04 od 13. marta 2006. godine.
2. Apelantica je pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak protiv DOO „Tehnograd-company“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi nakande štete. U tužbi je navela da je sa tuženim zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stambenog poslovnog objekta u naselju Stupine i da je ugovorom predviđen rok gradnje do decembra 1991. godine a aneksom istog ugovora predviđen je rok gradnje do augusta 1992. godine. S obzirom da tuženi nije izvršio svoju obavezu u ugovorenom roku i da je zbog toga pretrpila štetu, tužbenim zahtjevom je zatražila je da joj tuženi naknadi štetu na ime ugovorenih i neplaćenih kamata na udružena novčana sredstva i da joj zbog nekorištenja kupljenog poslovnog prostora na ime izgubljene dobiti isplati novčani iznos, preciziran u toku postupka pred sudom.
3. Općinski sud je presudom broj P-2313/04 od 13. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj plati novčani iznos od 112.245,13 KM koji se sastoji od ugovorenih i neplaćenih kamata na udružena novčana sredstva i od izgubljene dobiti zbog nekorištenja kupljenog poslovnog prostora. Općinski sud je nakon ocjene dokaza posebno i svih dokaza zajedno, naveo nesporne činjenice koje se tiču pravnog prednika tuženog, zaključenja ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora i aneksa ugovora. Među strankama je nesporno i to da je tuženi svoje radove završio u novembru 1999. godine kada je ključ poslovnog prostora predat apelantici i da je zatim apelantica u decembru iste godine taj prostor prodala Munibu Čajiću. Budući da je apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu ugovorenih a neplaćenih kamata (zbog zadocnjenja u izgradnji) utemeljila na Ugovoru o udruživanju sredstava i aneksu tog ugovora, Općinski sud je obrazlažući presudu naveo odredbu člana 7. Uovora kojom se tuženi obavezao da će gradnju objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor dovršiti do 1. decembra 1991. godine. Međutim, navedena odredba je dopunjena aneksom ugovora iz 1992. godine i glasi da će se građenje stambenog objekta dovršiti do 31. augusta 1992. godine pod uslovima da privredne i političke okolnosti u zemlji omoguće normalno praćenje i izvršenje operativnog plana i dinamike gradnje ugovorenog objekta. Aneks je potpisan 24. marta 1992. godine, pa se, po ocjeni suda, ne mogu prihvatiti navodi apelantice da je rok za gradnju bio fiksno određen. Imajući u vidu općepoznate činjenice da je u proljeće 1992. godine u BiH počeo rat, da su ratna dejstva u Tuzli počela 15. maja 1992. godine, da je Predsjedništvo BiH donijelo odluku o proglašenju ratnog stanja 20. juna 1992. godine, te imajući u vidu odredbe Aneksa osnovnog ugovora, Općinski sud je zaključio da tuženi zbog nastale više sile nije bio u obavezi izvršiti gradnju poslovnog objekta do 31. augusta 1992. godine. Zatim su citirane odredbe čl. 124., 126. stav 1. i 130. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano raskidanje dvostranog ugovora za slučaj neispunjenja obaveze, a u konktetnom slučaju apelantica nije tražila raskid ugovora, iako je za to imala mogućnost. Općinski sud je stoga ocijenio da je neosnovan zahtjev apelantice da joj tuženi isplati ugovorene a neplaćene kamate jer joj je poslovni prostor predat u posjed u novembru 1999. godine, a tuženi na temelju Aneksa ugovora (zbog više sile) nije bio obavezan izvršiti gradnju do augusta 1992. godine. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare za kamate u ovom dijelu zahtjeva (ugovorenih a neplaćenih kamata) jer je apelantica svoju obavezu prema tuženom izmirila u martu 1992. godine a tužbu vezanu za ovaj dio zahtjeva podnijela je tek 2. augusta 2004. godine. U tom dijelu odluke je primijenjena odredba iz člana 372. stav 1. ZOO kojom je uređeno dospijeće povremenih davanja (koja dospijevaju godišnje ili u određenim vremenskim razmacima) i koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kad je u pitanju dio tužbenog zahtjeva koji se tiče izgubljene dobiti zbog nekorištenja kupljenog poslovnog prostora od augusta 1992. godine do augusta 2004. godine, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja, jer je odredbom člana 376. stav
1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i počinioca. Apelantica je, kako je dalje obrazloženo, bila upoznata svaki mjesec o onom za koga smatra da joj čini štetu i bez obzira što je rat trajao od 1992. do 1995. godine imala je mogućnost zaštitu svojih prava tražiti tokom trajanja rata i nakon rata, a kako to nije učinila sva potarživanja po tom osnovu nastala do 2. augusta 2001. godine su zastarila. Iz svih navedenih razloga, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-06-000964 od 21. maja 2008. godine žalbu aplantice odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ponovio nesporna utvrđenja prvostepenog suda, te se pozvao na član 3. Aneksa osnovnog Ugovora koji je zaključen 1991. godine, kojim je određeno da udružilac sredstava nema pravo ni na kakve kamate na svoja udružena sredstava i Aneks iz 1992. godine kojim je gradnja objeka određena sa datumom 31. august 1992. godine uz uslov stabilnih privrednih i političkih okolnosti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku pravilnim se pokazuje stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu ugovorenih a neisplaćenih kamata, kako iz razloga više sile tako i iz odredbi Ugovora i aneksa kojima je određeno da apelantica kao udružilac sredstava nema pravo ni na kakve kamate na svoja udružena sredstva. Također je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu zahtjeva za isplatu zbog izgubljene zarade i navedeni razlozi koje je Kantonalni sud prihvatio kao svoje.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je presudom broj 5070-0-Rev-08-001223 od 10. marta 2010. godine, reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe o zastari potraživanja (član 372. stav 1. ZOO) u dijelu zahtjeva kojim je apelantica zahtijevala isplatu kamata na udružena sredstava, odnosno odredbe čl. 189. st. 1. i 3., 376. stav 1. i 360. ZOO koji se odnosi na izgubljenu dobit, dajući razloge koje je u cijelosti kao svoje prihvatio Vrhovni sud.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osnovni prigovor apelantice tiče se pogrešno i nepotpuno utvršđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da joj pripada pravo na kamatu na udružena sredstava i na izgubljenu dobit, jer je u postupku utvrđeno da za kupljeni poslovni prostor nikada nije dobila upotrebnu dozvolu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
9. U vezi sa prigovorima apelantice o kršenju prava na pravčno suđenje koji se isključivo temelje na nepotpunom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavalja navode koje je tokom postupka već isticala u vezi sa odredbama ugovora o udruživanju sredstava i aneksom tog ugovora, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu, pri čemu, suprotno tvrdnjama apelantice, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić