Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2269/10 (F. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2269/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2269/10, rješavajući apelaciju Fadila Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Bilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000131 od 30. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 043 od 28. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05- 000673 od 9. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnio je 9. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000131 od 30. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 043 od 28. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043- 0-P-05-000673 od 9. marta 2007. godine.

2. U pravnoj stvari apelanta protiv Društva za osiguranje „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), Općinski sud je donio presudu broj 043-0-P-05-000673 od 9. marta 2007. godine, potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime nematerijalne štete isplati iznose koji su precizirani u izreci presude i to za različite vidove štete u ukupnom iznosu od 32.600,00 KM sa zateznom kamatom počev od 2. jula 2005. godine do isplate. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na materijalnu štetu za popravak oštećenog vozila tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 2.105,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. augusta 2006. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, uz troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva (preko dosuđenog iznosa) je odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant, kao učesnik u teškoj saobraćajnoj nesreći koju je skrivio A.K. čije je vozio bilo osigurano kod tuženog, podnio tužbu kojom je zatražio naknadu materijalne i nematerijane štete. Općinski sud je proveo predložene dokaze i nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti utvrdio da je osiguranik tuženog A.K. presudom Općinskog suda u Bugojnu broj K-218/05 od 29. decembra 2005. godine oglašen krivim za teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa (član 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav

3. KZ FBiH) za koje mu je na osnovu priznanja izrečena uslovna osuda. Zatim su provedeni dokazi uvidom u fotodokumentaciju lica mjesta, uvidom i nalaze i mišljenja vještka saobraćajne i medicinske struke i medicinsku dokumentaciju o liječenju apelanta. U obrazloženuju presude, Općinski sud je istakao da je među strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Razmatrajući osnov zahtjeva, Općinski sud je naveo odredbu člana 73. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95 i 14/97) kojom je propisano da je vlasnik motornog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom vozila nanese trećim osobama i odredbu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Budući da je osiguranik tuženog A.K. u krivičnom postupku oglašen krivim, Općinski sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, jer proizilazi iz pravomoćne krivične presude. U pogledu visine postavljenog zahtjeva, Općinski sud je primijenio odredbu člana 55. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH („Službene novine FBiH“ broj 56/06) kojom je propisano da je vozač pri mimoilaženju dužan sa svoje lijeve strane ostaviti dovoljno rastojanja između svog vozila i vozila s kojim se mimoilazi. S tim u vezi, istaknuto je da iz fotodokumentacije i ostalih materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka, proizilazi da u nastanku saobraćajne nesreće pored odgovornosti osiguranika tuženog A.K. postoji i apelantova odgovornost. Imajući u vidu utvrđene činjenice Općinski sud je zaključio da su i apelant i osiguranik tuženog postupili suprotno odredbi člana 55. citiranog zakona, odnosno da je apelantov doprinos 50 % pa je imajući u vidu odredbu iz člana 192. ZOO kojom je propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. S tim u vezi, Općinski sud je apelantu po svim osnovama štete dosudio ukupan iznos od 34.705,00 KM, a sa viškom zahtjeva u visini od 50% od naprijed navedenog iznoisa tužbeni zahtjev odbio.

4. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-07-001¸043 od 28. oktobra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući stav o neosnovanosti žalbe, Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje predmetnog spora i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Za takvo presuđenje prvostepeni sud je dao pravilne i logične razloge koje je prihvatio kao svoje drugostepeni sud. U pogledu žalbenog razloga povrede odredaba parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan jer je prvostepeni sud cijenio sve dokaze na način propisan u odredbi člana 8. ZPP-a (savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza posebni i svih dokaza zajedno). Osim toga, u žalbi su ponovlejni prigovori na nalaz vještaka koji su već isticani tokom prvostepenog postupka a vještak je na glavnoj raspravi dao uvjerljive i logične odgovore na sve primjedbe koje je apelant istakao na nalaz i mišljenje. Visina naknade je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno odmjerena i čini pravičnu naknadu, te žalbeni prigovori u tom dijelu nisu mogli dovesti u sumnju pravilnost prvostepene presude.

5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio presudu broj 070-0-Rev-09-000131 od 30. marta 2010. godine kojom je revizija odbijena. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene odluke u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da se u reviziji ponavljaju žalbeni prigovori koje je drugostepeni sud pravilno ocijenio i za svoju odluku dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje je Vrhovni sud prihvatio kao svoje. Osim toga, neosnovan je prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer činjenica postojanja presude o krivičnoj odgovornosti osiguranika tuženog ne isključuje primjenu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a kojom je propisano da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, niti isključuje utvrđivanje podijeljene odgovornosti za nastalu štetu.

6. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su sudovi proizvoljno utvrdili odlučne činjenice u pogledu njegovog doprinosa nastaloj šteti odnosno utvrdili podijeljenu odgovornost i na taj način izašli iz okvira postravljenog tužbenog zahtjeva. Istakao je da su redovni sudovi ignosrisali činjenicu da je osiguranik tuženog pravosnažno osuđen u krivičnom postupku i da je on isključivo odgovoran za nastalu štetu i da su, bez prigovora tuženog u pogledu podijeljene odgovornosti, primjenom odredbe člana 192. ZOO utvrdili postojanje podijeljene odgovornosti. Osim toga, smatar da drugostepeni i trećesrepeni sud nisu dali obrazloženaj žalbenih i revizionih razloga, te da odbijanje tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 50% predstavlja kršenje prava na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi apelantovih navoda koji se odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, o kojima su se Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka jasno i percizno izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u jednom segmentu. Naime, oba suda su potvrđujući prvostepenu presudu, saglasna u mišljenju da osnov apelantovog tužbenog zahtjeva proizilazi iz pravosnažne presude kojom je osiguranik tuženog oglašen krivim, dok je u pogledu visine postavljenog zahtjeva, nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, prvostepeni sud izveo zaključak o podijeljenoj odgovornosti za nastalu štetu. S tim u vezi, apelantov tužbeni zahtjev je srazmjerno umanjen što nije u suprotnosti sa odredbom člana 12. stav 3. ZPP-a (vezanost za pravomoćnu krivičnu presudu) odnosno postupanje izvan granica postavljenog zahtjeva kako apelant pogrešno tvrdi. S obzirom na sve navedeno, cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da apelant, osim što ponavlja navode koje je isticao i u žalbi i revizijii i što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić