Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/10 (M. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2281/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2281/10, rješavajući apelaciju Mladena Munjiza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Munjiza podnesena presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 09-000 185 od 16. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 370 od 19. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-114 od 28.

decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Munjiz (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je 9. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 185 od 16. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 370 od 19. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000- 114 od 28. decembra 2007. godine.

2. U pravnoj stvari apelanta protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - SJB Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade izgubljene dobiti iz radnog odnosa i nematerijalne štete, Osnovni sud je donio presudu broj 077-0-P-06-000-114 od 28. decembra 2007. godine kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da apelantu na ime izgubljene zarade (dobiti) zbog nezakonite suspenzije od maja 2002. do juna 2003. godine isplati iznos od 1.848,00 KM s kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Odbijen je kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva na ime izgubljene zarade i naknade nematerijalne štete od dosuđenih 1.848,00 KM do traženih 218.481,11 KM, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove spora. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo nesporne činjenice prema kojima je apelant rješenjem tuženog od 24. maja 2002. godine privremeno udaljen s posla jer je protiv njega bio pokrenut krivični postupak, da su pravosnažnom presudom istog suda poništena kao nezakonita rješenja o privremenom udaljenju s posla i tuženom naloženo da apelanta vrati na posao. Također je nesporno da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa odbijen, iz čega proizilazi da su rješenja o prestanku radnog odnosa zakonita. Nesporno je nadalje da je protiv apelanta bio pokrenut krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i da je aktom Okružnog tužilaštva obustavljena istraga protiv apelanata. Nesporno je i to da apelant nije bio lišen slobode i da nije došlo do njegove osude. Spornim se uklazalo pitanje osnovanosti zahtjeva za nakandu štete na ime izgubljene zarade (dobiti) za vrijeme suspenzije i za vrijeme prestanka radnog odnosa sve do penzionisanja i nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, povrede slobode i umanjenja životne aktivnosti. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti od prestanka radnog odnosa do penzionisanja iz razloga što je apelantov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa pravosnažno odbijen. Stoga se odgovornost tuženog ne može zasnivati na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je u sudskom postupku, pravosnažnom presudom utvrđeno da su rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita. S druge strane, kad je u pitanju izgubljena zarada za vrijeme suspenzije, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je presudom Okružnog suda pravosnažno utvrđeno da je apelantova suspenzija bila nezakonita, pa je osnovano potraživanje u visini razlike naknade plate koju je apelant primao za vrijeme suspenzije i plate koju bi primao u punom izosu da nije suspendovan. Visina izgubljene zarade za vrijeme nezakonite suspenzije utvrđena je iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.

3. U pogledu zahtjeva apelanta za naknadu nematerijalne štete koji je zasnovao na činjenici da je protiv njega neosnovano vođen krivični postupak i da je javno kompromitovan u sredstvima javnog informisanja, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženog za naknadu ovog vida štete. Zatim je citirana odredba člana 425. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude i neopravdanog lišenja slobode. S obziraom na nespornu činjenicu da apelant nije bio lišen slobode i da nije došlo do njegove osude, ne pripada mu po ocjeni Osnovnog suda naknada štete u smislu člana 425. ZKP. Osim toga, apelant nije dokazao da su organi tuženog u predmetnom postupku koji se protiv njega vodio poduzimali nezakonite radnje i time eventualno ugrozili njegov ugled i dostojansvo, niti je dokazana protivpravnost u postupanju organa tuženog, pa kako nije došlo do neopravdane osude sud nalazi da nema osnova za naknadu nematerijalne štete i taj dio zahtjeva je odbijen.

4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-08-000 370 od 19. novembra 2008. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i preinačio odluku o troškovima postupka sadržanu u izreci prvostepene presude na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu je žalba odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem (pobijanom) dijelu odluke o glavnoj stvari je potvrđena. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, u granicama navedenim u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. U obrazloženju je ponovljeno da iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelantu prestao radni odnos prije penzionisanja, zbog oduzimanja certifikata, o čemu odlučuju Međunarodne policijske snage u BiH (IPTF) pa prestanak radnog odnosa u konkretnom slučaju ima deklaratoran a ne konstitutivan karakter. Prestanak radnog odnosa potvrđen je i u redovnom sudskom postupku, pa je odluka o prestanku radnog odnosa postala pravosnažna, te u tom dijelu apelant nije imao osnova zahtijevati isplatu izgubljene zarade (dobiti). S druge strane, pravilno je prvostepeni sud zaključio da u dijelu potraživanja za vrijeme trajanja suspenzije apelant ima pravo na razliku plaća jer su rješenja o suspenziji poništena u sudskom postupku a visina razlike plaća utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka. U pogledu naknade za nematerijalnu štetu Okružni sud je potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer apelantov zahtjev nije u skladu s odredbom člana 200 ZOO, osim toga za odgovornost tuženog je morao dokazati ispunjenje opštih uslova za štetu (štetene radnje, protivrparvnost, uzročno-posljedične veze itd.) a apelant ih u postupku nije dokazivao. U vezi s troškovima postupka, Okružni sud je istakao da je u pitanju radni spor u kojem je apelant djelomično uspio, pa je prvostepena presuda preinačena tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio presudu broj 118-0-Rev-09-000 185 od 16. marta 2010. godine kojom je revizija odbijena. Nakon što je Vrhovni sud preispitao nižestepene odluke u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da je odluka drugostepenog suda pravilna i da je tužbeni zahtjev osnovan samo u pogledu potraživanja izgubljene zarade u periodu suspenzije. Revizionim navodima, kako je obrazloženo, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost presude drugostepenog suda niti je zahvaćena nedostacima o kojima revizioni sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istakao je da su redovni sudovi prihvatili činjenicu da su ovlašteni organi tuženog postupali zakonito, iako suštinski to nisu, jer je nakon tri godine krivični postupak protiv njega obustavljen..

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa prigovorima apelanta o kršenju prava na pravilno suđenje koji se isključivo temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, o kojima su se Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka jasno i percizno izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u jednom segmentu. Naime, oba suda su potvrđujući prvostepenu presudu, saglasna u mišljenju da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan samo u pogledu potraživanja izgubljene zarade u periodu suspenzije, jer su odluke o suspenziji pravosnažno poništene u redovnom sudskom postupku. U pogledu izgubljene zarade od perioda prestanka radnog odnosa i naknade nematerijalne štete, redovni sudovi su tužbeni zahtjev odbili i s tim u vezi naveli jasna obrazloženja u pogledu nepostojanja pravnog osnova takvog zahtjeva, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na sve navedeno, cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da apelant, osim što ponavlja navode koje je isticao i u žalbi i reviziji i što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2281/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio