Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/10 (Š. G. i E. G.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2353/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2353/10, rješavajući apelaciju Ševke Gvozdena i Edisa Gvozdena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ševke Gvozdena i Edisa Gvozdena podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 020 635 10 Kžk od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 020 635 od 24. jula 2009.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševko Gvozden i Edis Gvozden (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pridvoraca – Gornji Vakuf, koje zastupa Reuf Zaimović, advokat iz Mostara, podnijeli su 15. juna 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 020 635 10 Kžk od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 020 635 od 24. jula 2009. godine. Ove apelacije su zavedene pod br. AP 2353/10 i AP 2354/10.
2. S obzirom da se navedene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2353/10.
3. Presudom Općinskog suda broj 56 0 K 020 635 od 24. jula 2009. godine, apelanti su oglašeni krivim za produženo krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa im je izrečena uvjetna osuda kojom im je utvrđena kazna zatvora od po pet mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelanti u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počine novo krivično djelo i ako naknade štetu preduzeću „Šumarstvo Srednje-neretvanskog kantona“ iz Mostara (u daljnjem tekstu: oštećeni). U toku prvostepenog postupka, apelanti nisu imali branitelja, niti su iznosili svoju odbranu.
4. Kantonalni sud je, rješenjem broj 56 0 K 020 635 10 Kž od 7. aprila 2010. godine, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem. Nakon što je izveo ponovo sve dokaze koji su ranije bili izvedeni u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je, presudom broj 56 0 K 020 635 10 Kžk od 4. maja 2010. godine, apelante oglasio krivim za isto krivično djelo, pa ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine. Apelante je u postupku pred Kantonalnim sudom zastupao branitelj. Kantonalni sud je detaljno iznio sadržaj svih izvedenih dokaza, pa je nakon analize, zaključio da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje su osuđeni. Naročito, Kantonalni sud je detaljno obrazložio na koji način su se svjedoci izjasnili o pojedinostima u njihovim iskazima koje su dali u istrazi i na pretresu pred drugostepenim vijećem, a naročito zašto je taj sud ocijenio da su dijelovi iskaza određenih svjedoka na glavnom pretresu, koji su se razlikovali od njihovih iskaza datih u istrazi, usmjereni na pomaganje apelantima da izbjegnu krivičnu odgovornost. Kod odmjeravanja kazne, Kantonalni sud je uzeo u obzir olakšavajuće, ali i otežavajuće okolnosti kod apelanata, a naročito da je prvoapelant ranije četiri puta, a drugoapelant pet put već osuđivan za istovrsna krivična djela, ali da ranije uvjetne i bezuvjetne osude i novčane kazne, kako je Kantonalni sud zaključio, nisu djelovale na njih da ne vrše takva krivična djela.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je sud, već u fazi istrage, bio obavezan imenovati branioca po službenoj dužnosti, navodeći da optuženi imaju pravo na branioca u svim fazama krivičnog postupka. Propustom da to učini već u fazi istrage, kako dalje navode apelanti, dovodi se „u sumnju da se na neki način uticalo na svjedoke prilikom davanja iskaza u tužilaštvu iz razloga što su svi svjedoci kasnije na glavnom pretresu mijenjali svoje iskaze“. Apelanti navode da nisu bili poučeni već u istrazi o svom pravu da imaju advokata, a prvoapelant i da mu je sud morao postaviti branioca po službenoj dužnosti zato što je „mentalni bolesnik“ i da „boluje od teškog depresivnog poremećaja na tlu psihotraume i trajne promjene ličnosti“, a da se u prvostepenoj presudi navodi da je „uračunljiva osoba, odnosno psihički i fizički zdrav“. Prvoapelant smatra da je na ovaj način prekršena odredba člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Imajući sve u vidu, apelanti smatraju i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o tome da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što im je, kako tvrde, uskraćeno pravo na branioca, Ustavni sud ukazuje da pravo iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije podrazumijeva pravo optuženog da se brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi prisustvuje svim radnjama u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 59. ZKP FBiH regulisano kada optuženi mora imati branitelja. Između ostalog, stavom 5. istog člana propisano je da će osumnjičenom odnosno optuženom biti postavljen branitelj „ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta ili duševnog stanja osumnjičenika odnosno optuženika u interesu pravičnosti“, iz čega proizlazi da u takvom slučaju sud po diskrecionoj ocjeni odlučuje o tome jesu li ispunjeni navedeni uslovi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu ukazivali na postojanje okolnosti iz člana 59. stav 5. ZKP FBiH koje bi mogle opravdati imenovanje branioca po službenoj dužnosti, niti iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je bio ispunjen bilo koji zakonom propisani uslov da bi im morao biti određen branilac po službenoj dužnosti. Osim toga, apelante je u drugostepenom postupku, uključujući i pretres pred drugostepenim vijećem, zastupao branitelj kojeg su oni angažovali, a pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 38/03). Također, apelanti i ne tvrde da su na bilo koji način bili stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na nadležno tužilaštvo kao drugu stranu u postupku, ili da im je proizvoljno uskraćena neka od garancija prava na pravično suđenje.
9. Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić