Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2371/10 (A. D.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2371/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2371/10, rješavajući apelaciju Akifa Džakmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Akifa Džakmića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 07-001225 od 27. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj 033-1-P-06-000036 od 30.

maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Akif Džakmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Muriz Gurda advokat iz Kladnja, podnio je 15. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001225 od 27. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-1-P-06-000036 od 30. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 033-1-P-06-000036 od 30. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se briše upis prava raspolaganja i prava posjeda na dijelu parcele (bliže oznake precizirane u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporna parcela) upisane na ime pravnog prednika JP „Šume Tuzlanskog kantona“ Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi) DD „Majevica“ Šumarstvo Kladanj i da se utvrdi da je apelant održajem stekao pravo svojine na označenom dijelu parcele, te da se kao posjednik i vlasnik tog dijela parcele upiše sa dijelom 1/1. Općinski sud je nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti utvrdio da je apelant koristio sporni dio parcele od 1963. godine, da je navedena parcela arondirana i po pravosnažnosti tog rješenja prešla u društvenu svojinu. Prednik tuženog (DD „Majevica“ Šumarstvo Kladanj) je na temelju Ugovora o prenosu prava raspolaganja iz 1963. godine upisan kao posjednik sve do stavljanja van snage katastra nekretnina u junu 2003. godine (kada je stupio na snagu novi katastar nekretnina). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima primjenjivao do 10. oktobra 1995. godine i da je u odredbi člana 29. navedenog Zakona postojala izričita zabrana sticanja prava vlasništva na društvenoj svojini. Zaključeno je da apelant od početka posjedovanja sporne parcele, dakle od 1963. godine pa do perioda do kog se primjenjivao Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zbog izričite zabrane iz odredbe člana 29. Zakona, održajem nije mogao steći pravo vlasništva, sve i da nije postojalo rješenje o arondaciji. Poslije stupanja na snagu Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98; u daljnjem tekstu: ZVPO) koji ne sadrži izričitu zabranu, apelant nije ispunio uslove propisane u odredbi člana 32. ZVPO, jer se prvi uslov tiče „nekretnine u vlasništvu druge osobe“ a tek zatim protek vremena od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno 20 godina savjesnog posjeda. Iz katarstarsko-knjižnog izvatka proizilazi da tuženi nije upisan kao vlasnik spornog dijela parcele nego je upisan sa pravom raspolaganja koje nije adekvatno pravu vlasništva, što znači da nije ispunjen prvi uslov iz odredbe člana 32. ZVPO. Osim toga, Općinski sud smatra da posjed apelanta na spornoj parceli u odnosu na tuženog nije ni savjestan ni zakonit, niti je prošao propisani zakonski rok za korištenje. Naime, u periodu korištenja, počev od 1982. godine pa do 2006. godine, vodili su se sudski postupci po tužbi tuženog protiv apelanta za predaju u posjed sporne parcele, a osim toga apelant je imao saznanje da je parcela arondirana i da je prešla u drušveno vlasništvo. Posjed apelanta u tom periodu se shodno odredbi člana 77. ZVPO ne može smatrati savjesnim. U vezi sa zakonitošću posjeda, Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da apelant u postupku ničim nije dokazao da se njegov posjed zasniva na punovažnom pravnom osnovu, niti to proizilazi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Sarajevu, jer je rješenje doneseno nakon što je već sporna parcela po rješenju o arondaciji prešla u društvenu svojinu. Općinski sud je na temelju navedenog zaključio da je neosnovan zahtjev apelanta za sticanje prava vlasništva na spornoj nekretnini jer nije dokazao da je u periodu od 10 godina imao savjestan i zakonit posjed odnosno u periodu od 20 godina savjestan posjed. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio upis prava vlasništva i brisanje prava raspolaganja tuženog, Općinski sud je istakao da prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, kao i odredbama Zakona o premjeru i katastru, onaj ko zahtijeva brisanje i mijenjanje upisa mora dokazati da ima valjanu ispravu u kojoj je utvrđeno određeno njegovo pravo. Budući da apelant u postupku nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva niti je dostavio ispravu podobnu za upis prava vlasništva, to je i ovaj dio zahtjeva kao neosnovan odbijen.

3. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-07-001225 od 27. aprila 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući presudu u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je istakao da suprotno navodima žalbe iz prvostepene presude koja je zasnovana na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza proizilazi pravilna primjena materijalnog prava. Stoga, žalbeni razlozi u vezi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nisu osnovani niti su dovedeni u sumnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja presude Općinskog suda u Kladnju broj P-179/02 od 6. februara 2004. godine, ne proizilazi da se radi o presuđenoj stvari, kako apelant tvrdi, već da postoji identitet stranaka u obrnutoj ulozi ali ne identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. U toj presudi je tužitelj (u ovom postupku tuženi) odbijen sa tužbenim zahtjevom za predaju u posjed sporne parcele jer nije dokazao da ima valjan pravni osnov za prenos svojine, a ne iz razloga što apelant ima već neka stečena prava na istoj nekretnini. Također je pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem sporna nekretnina nije bila u zaostavštini apelantovih pravnih prednika (majke i oca) pa apelant putem nasljeđivanja nije mogao steći pravo vlasništva na spornom dijelu parcele. Kantonalni sud je istakao da zbog nepotrebnog ponavljanja navoda iz žalbe upućuje na razloge prvostepene presude koje je prihvatio kao svoje.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je u vezi s kršenjem navedenih prava ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, zbog čega su osporene presude po njegovom mišljenju nezakonite, prije svega iz razloga što se radi o presuđenoj stvari. Istakao je da se pred Općinskim sudom u Kladnju vodio postupak po tužbi tuženog protiv njega u kome je tuženi pravosnažno odbijen sa zahtjevom da mu apelant preda u posjed spornu parcelu. Smatra da je upis prava na tuženog izvršen nezakonito, da upis ne odgovara stvarnom stanju i da su sudovi u već donesenoj presudi donijeli ispravnu odluku kojom je konkretna pravna stvar već presuđena, čime je on stekao pravo tražiti utvrđenje prava vlasništva te izmjenu i brisanje upisanog zemljišno-knjižnog stanja. Osim toga, istakao je da je iz Ugovora o prenosu prava korištenja od 23. maja 1963. godine koji je zaključen između ZZ „Kladanj“ u čiju je korist arondacija provedena i prednika tuženog, vidljivo da ZZ „Kladanj“ u trenutku prenosa nije imala pravo korištenja niti je imala posjed, iz kog razloga nema pravnu snagu. Iz navedenog po apelentovom mišljenju proizilazi da njegovi prednici (majka i otac) u vrijeme arondacije i on kao nasljednik, nikad nisu gubili pravo svojine na spornoj parceli.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva2 kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavalja navode koje je tokom postupka već isticao u vezi sa odredbama Ugovora o prenosu prava korištenja iz 1963. godine, arondaciji i presuđenoj stvari, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano izjasnili, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu, pri čemu, suprotno tvrdnjama apelanta, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovine, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

10. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2371/10 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio