Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2390/10 (S. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2390/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2390/10, rješavajući apelaciju Strajka Granzova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Strajka Granzova podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000178 09 Uvp od 22. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000178 08 U od 30. januara 2009.

godine i rješenja Skupštine opštine Pale broj 01-475/236 od 27.

augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Strajko Granzov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 12. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000178 09 Uvp od 22. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000178 08 U od 30. januara 2009. godine i rješenja Skupštine opštine Pale (u daljnjem tekstu: SO Pale) broj 01-475/236 od 27. augusta 2008. godine.

2. Apelant se obratio SO Pale zahtjevom za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgradio porodično-stambenu zgradu. Rješenjem SO Pale broj 01- 475/236 od 27. augusta 2008. godine, utvrđeno je pravo vlasništva u korist apelanta i određeno mu je da plati naknadu za zemljište u iznosu od 6.720,00 KM. Protiv ovog rješenja, apelant je podnio tužbu, budući da je smatrao da nije bilo osnova da bude obavezan na plaćanje naknade za zemljište.

3. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 000178 08 U od 30. januara 2009. godine, odbijena je apelantova tužba zato što je utvrđeno da nisu osnovani njegovi navodi da je naknada za zemljište plaćena još 1973. godine kada je apelant, kako je naveo, kupio to zemljište od Luke Kovačevića. Naime, sud je utvrdio da je Luki Kovačeviću bilo dato navedeno zemljište radi izgradnje kuće, ali da je on 1975. godine odustao od gradnje, o čemu je obavijestio nadležni upravni organ. Na osnovu toga je, rješenjem od 20. maja 1975. godine, ukinuto ranije rješenje o dodjeli zemljišta Luki Kovačeviću i određeno je da će mu se vratiti novčana sredstva koja je bio uplatio na ime naknade za zemljište. Nakon toga je kao nosilac prava korištenja na spornom zemljištu ponovo uknjižena Opština Pale. Sud je naveo da iz ovih razloga nije mogao prihvatiti apelantovu tvrdnju da je sporno zemljište kupio od Luke Kovačevića „jer ga od njega nije mogao kupiti, s obzirom da ga je Luka Kovačević vratio SO Pale, a ova mu vratila naknadu za građevinsko zemljište“. Na osnovu toga, sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je obavezao apelanta da plati naknadu za zemljište.

4. Vrhovni sud je, presudom broj 14 0 U 000178 09 Uvp od 22. marta 2010. godine, odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju ove presude navedeno je da apelant nije sporio tokom postupka da je pravo korištenja spornog zemljišta Luki Kovačeviću ukinuto rješenjem iz 1975. godine, s obzirom da je Luka Kovačević odustao od izgradnje stambenog objekta. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, iz dokaza koji su provedeni, uključujući i apelantovu izjavu u zahtjevu koji je podnio prvostepenom organu, proizlazi da apelant nije sa Lukom Kovačevićem zaključio ugovor o prenosu prava korištenja radi građenja na spornom zemljištu. Dalje, sud je naveo da je apelant graditelj stambenog objekta za koji je tražio legalizaciju, te da je naknada određena u skladu sa članom 47. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 112/06), o čemu je, prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud dao valjane razloge. Također, Vrhovni sud je odbio apelantov prigovor da su učinjene povrede pravila postupka „u smislu da je spor riješen na podlozi činjenica koje nisu utvrđene u upravnom postupku“, kao i prigovor da mu nije omogućeno da se na usmenoj raspravi izjasni „o važnim činjenicama“, budući da je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje kako je već navedeno, pa „održavanje usmene rasprave uz učešće [apelanta] ne bi dovelo do drugačije odluke“.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant je opširno iznio iste navode koje je iznio u tužbi i u zahtjevu za vanredno preispitivanje, a ti se navodi odnose, između ostalog, na njegovu tvrdnju da je on platio naknadu za zemljište Luki Kovačeviću, a da je sud proizvoljno utvrdio suprotno. Dalje, apelant smatra da je u upravom sporu bio uskraćen da prisustvuje javnoj raspravi, budući da je sud odlučio u nejavnoj sjednici, a utvrdio je, kako apelant tvrdi, drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni upravni organ. Također, apelant smatra da sud nije utvrdio „ni neke druge činjenice koje također imaju uticaj i na samu odluku i uopšte na pitanje da li ima mjesta ponovnom zaduženju“, kao što je npr. priroda i namjena iznosa koji je Luka Kovačević bio uplatio, niti da li je zaista taj iznos vraćen Luki Kovačeviću.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio zbog čega u upravnom sporu nije bilo potrebe za provođenje javne rasprave, a apelant nije ničim ukazao da mu je bilo onemogućeno da, tokom upravnog spora i postupka, iznese sve dokaze koje je smatrao relevantnim, o čemu je također dato obrazloženje koje se ne može ocijeniti proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2390/10 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio