Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/10 (J. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2426/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2426/10, rješavajući apelaciju Jovana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Savića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 000133 10 Kž od 6. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 000133 06 K od 29. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 000133 10 Kž od 6. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 000133 06 K od 29. decembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 K 000133 06 K od 29. decembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 388. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Osnovni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude, Osnovni sud ističe da je iz provedenih dokaza (u obrazloženju presude navedeni dokazi, njihov sadržaj i međusobna veza) utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljano na teret, jer je nakon što je vidio da se u dvorištu njegove kuće nalaze sudski izvršilac i trojica sudskih policajaca, istima se obratio tražeći nalog za dolazak zahtijevajući da se svi udalje iz njegovog dvorišta, da bi nakon uručenog zaključka izvršnog sudije o popisu i pljenidbi njegove pokretne imovine, užurbano otišao do štale, uzeo metalnu šipku i istom zamahnuo pokušavajući udariti sudskog policajca Milana Lazića, u čemu je bio spriječen od strane sudskih policajaca. Osnovni sud nije mogao prihvatiti dokaze odbrane – iskaz svjedokinje Draginje Savić i Petra Petrovića, jer su po ocjeni suda svojim svjedočenjem da apelant nije bio prisutan na licu mjesta, pokušali pomoći apelantu da se oslobodi krivično-pravne odgovornosti. Cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je ocijenio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti jer je na način opisan u izreci presude postupao s umišljajem, bio svjestan svog djela i nastupanja zabranjene posljedice a kako na strani apelanta ne postoje okolnosti koje bi isključivale krivično-pravnu odgovornost, to ga je sud oglasio krivim. Izrečena kazna je po ocjeni Osnovnog suda srazmjerna stepenu krivične odgovornosti apelanta i društvenoj opasnosti krivičnog djela koje je počinio.

3. Presudom Okružnog suda broj 83 0 K 0001333 10 Kž od 6. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o neprihvatanju saslušanja svjedoka Duška Tukića i Enesa Hadžića, jer se radilo o svjedocima koji nisu mogli iznijeti relevantna saznanja o inkriminisanom događaju. S tim u vezi, Okružni sud je naglasio da je pravo na izvođenje dokaza u postupku pred sudom strankama zagarantovano, ali da se ne radi o apsolutnom pravu koje ne podliježe sudskoj kontroli i odluci, jer se ne mogu izvoditi svi već samo relevantni dokazi koji su bitni za pravilno presuđenje, pa bi eventualna povreda prava na odbranu mogla biti samo u situaciji kada sud odbije prijedlog za izvođenje dokaza koji su od odlučujućeg značaja za zakonito i pravilno presuđenje. U konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama žalbe proizilazi da je prvostepeni sud apelantu omogućio pravo na odbranu izvođenjem dokaza, između ostalog svjedoka Draginje Savić i Petra Petrovića, a prijedlog za saslušanjem svjedoka na koje se poziva žalba odbijen je jer nisu imali relevantna saznanja o inkriminisanom događaju. U pogledu žalbenih razloga koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Okružni sud je naveo da su također neosnovani jer je prvostepeni sud sve izvedene dokaze pravilno analizirao i ocijenio, pojedinačno i međusobno, te je utvrdio odlučne činjenice na kojima je zasnovao činjenično utvrđenje navedeno u izreci presude. Naime u pogledu bitnih činjenica su saglasne sadržine iskaza četiri svjedoka kao i ostali materijalni dokazi, koji po nalaženju Okružnog suda predstavljaju dovoljan i siguran dokazni osnov na kome je nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u postupku koji se protiv njega vodio nije bio u stanju da se stara o svojim procesnim pravima, zbog svog „psihofizičkog stanja, intelektualne ograničenosti, slabog obrazovanja i nedovoljne komunikacije“, u čemu vidi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjena materijalnog prava To je po apelantovom mišljenju vidjivo na temelju uvida u raspravne zapisnike i njegovog izlaganja pred vijećem, a osim toga smatra da mu je sud trebao postaviti branioca po službenoj dužnosti a ne po njegovom izboru.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člaka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije suštinski identični navodima iz žalbe o kojima se Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i precizno izjasnio. Naime, Okružni sud je jasno istakao da nije povrijeđeno pravo na odbranu, jer je apelant izveo dokaze saslušanjem svjedoka, a saslušanje svjedoka na koje se poziva žalba odbijen je kao nepotreban na temelju procesnih odredbi, jer svjedoci na koje je apelant u žalbi ukazao nisu imali relevantna saznanja o inkriminisanom događaju. Ta okolnost sama po sebi ne ukazuje da je na taj način prekršano pravo apelanta na odbranu, kako to apelant tvrdi, jer pravo na izvođenje dokaza ne znači pravo na izvođenje svih već relevantnih i odlučujućih dokaza za zakonito i pravilno presuđenje, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno. Osim toga, apelant je imao branioca po svom izboru koji je u apelantovo ime izjavio žalbu i zastupao ga na sjednici žalbenog vijeća. U vezi prigovora pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da su tokom postupka provedeni dokazi optužbe i odbrane, da su svi dokazi analizirani pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega su utvrđene odlučne činjenice o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

9. S obzirom na sve navedeno, te cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi bilo šta što bi vodilo zaključku o opravdanosti apelacionih navoda. Ustavni sud također podsjeća da apelant, osim što ponavlja navode koje je isticao i u žalbi, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/10 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio