Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/10 (M. U.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2436/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2436/10, rješavajući apelaciju Milana Uroševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Uroševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001349 od 30. marta 2010.

godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08- 002416 od 14. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-00 2574 od 22. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Urošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, a kog zastupa Sanela Mujarić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001349 od 30. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002416 od 14. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065- 0-P-07-00 2574 od 22. februara 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 065-0-P-07-00 2574 od 22. februara 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002416 od 14. maja 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između njega i M.O. i J.O. (u daljnjem tekstu: tuženi) 1. aprila 1992. godine, da se utvrdi da su nekretnine koje su bile predmet zamjene njegovo vlasništvo, te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši brisanje tuženih kao titulara prava vlasništva na navedenim nekretninama i da uspostavi stanje prije njihovog upisa, da naloži tuženim da mu ih predaju u posjed, da apelant tuženim preda u posjed nekretnine koje su oni zamijenili, te najzad da se tuženi obavežu da mu na ime ulaganja isplate označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je apelant tražio poništenje ugovora o zamjeni iz razloga što su tuženi raspolagali nekretninama koje nisu mogle biti u prometu pozivajući se na, u vrijeme zaključenja ugovora važeći, član 18. Zakona o građevinskom zemljištu po kojem raspolaganje i promet zemljišta u društvenom vlasništvu bilo van pravnog prometa, te da predmetne zamijenjene nekretnine sada ne odgovaraju katastarskim česticama, ni po površini, ni po sadržaju prava. Nadalje, ukazano je da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka geodezije, koji je dat stručno i objektivno i na koji nisu prigovarali ni apelant ni tuženi. Na temelju uviđaja na licu mjesta i identifikacije predmetnih parcela, uvida u katastarski operat opštine Pale, utvrđeno je da je ugovor o zamjeni zaključen na temelju posjedovnog stanja, prema viđenom stanju na terenu, te da je poslije zaključenja predmetnog ugovora Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Pale vršila sređivanje zemljišno-knjižnog stanja, te su pobrojane nekretnine koje su bile predmet zamjene a po sadašnjem zemljišno-knjižnom stanju. Nadalje, ukazano je da je uvidom u zk.ul. 992 K.O. Pale utvrđeno da je u A listu upisana k.č. 632/74 u naravi zemljište ispod poslovno-stambene zgrade i dvorište, a kao zemljišnoknjižno tijelo 2 upisana je poslovno-stambena zgrada. U B vlasničkom listu nekretnine upisane u A listu su upisane kao državna svojina, a poslovno-stambena zgrada kao suvlasništvo tuženih. Najzad, ukazano je da je u C listu uknjiženo pravo korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi redovnoj upotrebi u korist tuženih kao suvlasnika. Također, na temelju uviđaja na licu mjesta, utvrđeno je da parcela označena kao k.č. 632/9 nije bila predmet zamjene, a što se jasno vidi i na terenu i što je i sam apelant pokazao, te da su ovu parcelu kupili D.G. i P.G. i podnijeli zahtjev za uknjižbu. Općinski sud je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu u RS dozvoljen promet prava korištenja. S tim u vezi je ukazano da je članom 8. regulisano da je gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu u slobodnom prometu. Stupanjem na snagu ovog zakona lice koje je bilo upisano sa pravom korištenja na zemljištu u državnoj svojini postaje vlasnik tog zemljišta, kao i zemljišta koje služi za upotrebu objekta sagrađenog na tom zemljištu. Na temelju navedenog zaključeno je da je ugovor o zamijeni pravno valjan i u dijelu u kom je bio djelimično ništav u vrijeme zaključenja (u pogledu nekretnina upisanih kao državna svojina) jer je u skladu sa članom 107. ZOO, stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, naknadno nestao uzrok ništavosti, a zbog čega se ne može isticati ništavost u smislu stava 2. navedenog člana. S tim u vezi je ukazano i da je ugovor o zamijeni u cjelini izvršen, da su obje strane u posjedu svih zamijenjenih nekretnina još od 1992. godine, da su potpisi ugovornih strana ovjereni kod nadležnog suda 1998. godine, a na temelju čega je zaključeno da su ugovorne strane na nedvosmislen način iskazale volju za zaključenje ugovora i zamjenu nekretnina. Nadalje, ukazano je i da su formalno pravno postojali uslovi da se tuženi uknjiže u zemljišne knjige još prije rata, obzirom da su imali upotrebnu dozvolu za poslovno-stambeni objekat, a zbog čega naknadni upis poslovno-stambene zgrade u zemljišne knjige ne čini ugovor o zamijeni ništavim u smislu člana 103. ZOO.

4. Kantonalni sud je još ukazao da se apsolutna ništavost ne može isticati obzirom da se na zamijenjenim parcelama sa pravom korištenja nalazi izgrađen poslovno-stambeni objekat a intencija svih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu je da vlasnik poslovno-stambenog objekta postaje i vlasnik zemljišta koje se nalazi pod zgradom i zemljišta koje služi redovnoj upotrebi. Također, ukazano je da su i apelant i tuženi dugi niz godina u posjedu zamijenjenih nekretnina, te da posjed uživaju nesmetano. U vezi sa apelantovim navodom da se nije mogao uknjižiti ukazano je da je ugovor o zamjeni nekretnina sačinjen na temelju posjedovnih oznaka parcela, pa da ne postoji prepreka da se sačini aneks ugovora u kom će zamijenjene parcele biti označene shodno podacima iz zemljišne knjige, a na temelju čega se apelant može uknjižiti kao njihov vlasnik.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001349 od 30. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je ukazano da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ugovor o zamijeni nije ništav u smislu člana 103. ZOO. U vezi s tim je ukazano i da se u vrijeme zaključenja navedenog ugovara na zamijenjenim nekretninama nalazio legalno sagrađen stambeno-poslovni objekt, a zbog čega ugovor o zamjeni nije bio suprotan prinudnim propisima ni u vrijeme zaključenja kao ni sada. Nadalje, ukazano je da je trajno pravo korištenja zemljišta vezano uz pravo svojine na zgradi sagrađenoj na njemu i da dijeli sudbinu zgrade. Prenosom prava svojine u zemljišnoj knjizi na zgradi koja je izgrađena na građevinskom zemljištu u društvenoj (državnoj) svojini prenosi se i trajno pravo korištenja građevinske parcele u zemljišnoj knjizi. Najzad, ukazano je da je predmetni ugovor pravno valjan jer je sačinjen u zakonom propisanoj formi tj. sačinjen je u pismenom obliku i potpisi ugovarača su ovjereni kod suda. Slijedom navedenog, zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi da se na zamijenjenim nekretninama nije mogao uknjižiti jer su van prometa. U vezi s tim je ukazano da se apelant nije mogao uknjižiti iz razloga što u vrijeme zaključenja ugovora tuženi nisu bili uknjiženi u zemljišnu knjigu, pa je predmetni ugovor o zamjeni sačinjen prema katastarskim podacima a ne prema podacima iz zemljišne knjige.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su tuženi, u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni, imali samo privremeno pravo korištenja radi izgradnje, a ono je van prometa, kao i da tuženi nisu završili izgradnju objekta i nisu dobili tehnički prijem, a zbog čega nisu upisani kao nosioci trajnog prava korištenja. S tim u vezi apelant ukazuje da su redovni sudovi zanemarili odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenje ugovora a koji je u članu 18. propisivao da se pravo korištenja radi građenja ne može prenijeti, otuđiti i opteretiti kao i član 63. istog zakona po kom su ništavi pravni poslovi o raspolaganju sa pravom korištenja zemljišta radi građenja koji su zaključeni protivno odredbama navedenog zakona. Po njegovom mišljenju, činjenica da su se tuženi naknadno tj. tek 2007. godine uknjižili u zemljišnoj knjizi, da je tek tada uplanjen i poslovno-stambeni objekta i upisano pravo korištenja, ne otklanja ništavost ugovara o zamjeni koji je zaključio sa tuženim, a koji su u vrijeme njegovog zaključenja raspolagali s nekretninama kojim po zakonu nisu mogli raspolagati. Obzirom na obaveznost citiranih odredbi Zakona o građenju, apelant smatra da se u konkrentom slučaju ne može raditi o zabrani manjeg značaja a zbog koje se, u smislu člana 107. ZOO ne može isticati ništavost. Apelant ukazuje i da današnji Zakon o građevinskom zemljištu u Federaciji BiH u članu 59. propisuje da su pravni poslovi o raspolaganju pravom korištenja radi izgradnje, protivno zakonu, također ništavi. Apelant još navodi da je prilikom upisa tuženih u zemljišnu knjigu 2007. godine „izmišljena“ nova parcela (k.č. 632/74) na parceli na kojoj je objekt u stvari sagrađen. Apelant ukazuje i da je jedna od parcela koju je dobio u zamjeni (k.č.632/9) u stvari prodata drugim licima koja su se na njoj i uknjižila kao vlasnici, da je postupak pred Općinskim i Kantonalnim sudom vođen neuobičajeno brzo, te najzad da su redovni sudovi potpuno zanemarili član 6. ugovora o zamjeni prema kom isti neće proizvoditi pravno dejstvo, pored ostalog, i zbog činjenice da se jedan od ugovarača ne mogne upisati u zemljišne knjige, a što je njegov slučaj. Zbog svega navedenog apelant smatra i da je diskriminsian jer je Srbin i da su sudovi tumačili i primijenili materijalno pravo sa namjerom da spriječe njegov povratak u Sarajevo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja u apelaciji ukazuje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

11. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju, ne pozivajući se izričito na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, odnosno ne ukazujući u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminsina, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/10 (M. U.) | Sudska praksa | Aktio