Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/10 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2442/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2442/10, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Uvp-08-000058 od 26. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-07-000385 od 20. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK Tuzla broj 12/01-1-23-1545/01 I 251/07 od 14. augusta 2007. godine i rješenja Službe za stambene poslove Opštine Tuzla broj 05-01/I-2-PS- 23 5225/99 od 17. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 18. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000058 od 26. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-07-000385 od 20. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice TK Tuzla broj 12/01-1-23-1545/01 I 251/07 od 14. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i rješenja Službe za stambene poslove Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 05- 01/I-2-PS-23 5225/99 od 17. juna 2007. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa broj 01/I-2-PS-23 5225/99 od 17. juna 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa broj 12/01-1-23-1545/01 I 251/07 od 14. augusta 2007. godine, potvrđeno je da je Emina Hasanbegović (u daljnjem tekstu: E.H.) bila članica porodičnog domaćinstva svoje nane Zejnebe Melez (u daljnjem tekstu: ranija NSP) i da joj pripada pravo na povrat stana pobliže opisanog u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je apelantovo vlasništvo. Slijedom toga, utvrđeno je da Suadi Hadžiavdić (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) i drugima prestaje pravo korištenja spornog stana, da su dužni taj stan napustiti u ostavljenom roku bez prava na alternativni smještaj i predati ga E.H. U obrazloženjima oba rješenja detaljno je navedeno koji su sve dokazi provedeni u upravnom postupku povodom zahtjeva E.H. za povrat spornog stana, te da je iz tih dokaza utvrđeno da je E.H. bila unuka ranije NSP, da je na adresi spornog stana bila prijavljena od 11. juna 1986. do 28. augusta 1996. godine, da je sa ranijom NSP živjela u zajedničkom domaćinstvu i da je s njom bila zaključila i ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 19. jula 1991. godine ovjeren pred nadležnim sudom. Također, upravni organi su utvrdili i da je ranija NSP umrla u toku 1994. godine, a da su prije toga obje napustile sporni stan radi lakšeg pružanja njege ranijoj NSP koja je u to vrijeme bila teško bolesna.
3. Drugostepeni organ je istakao da apelantovi žalbeni navodi koji se tiču ugovora o doživotnom izdržavanju ne mogu biti predmetom ocjene u upravnom postupku zato što je za to nadležan sud, ali da se taj ugovor „ne može zanemariti kao dokaz“ u konkretnom slučaju. Također, drugostepeni organ je naveo da je utvrđeno da je zajednica življenja između E.H. i ranije NSP bila zasnovana, „a zatim nastavljena u stanu kćerke [ranije NSP] u koji su prešle zbog potreba pružanja pomoći [ranijoj NSP] koja je tada već imala i prelom kuka i postala nepokretna“. Zbog svega navedenog, upravni organi su zaključili da E.H. ima pravo na povrat stana u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
4. Kantonalni sud je, presudom broj 003-0-U-07-000385 od 20. januara 2008. godine, odbio tužbu koju su protiv drugostepene presude podnijeli prvotužiteljica i apelant kao drugotužitelj. Između ostalog, sud je ukazao na to da je „od vremenskog trajanja takvog zajedničkog življenja i stanovanja važnije utvrditi volju i namjeru nosioca stanarskog prava i člana porodičnog domaćinstva da se takav jednom uspostavljeni suživot u stanovanju trajno i održi“. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao i da se „u sudskoj praksi smatra da uspostavljena zajednica života i dalje postoji i u slučaju kada član porodičnog domaćinstva ili nosilac stanarskog prava ili oboje, zbog opravdanih okolnosti koje nisu rezultat njihove volje, privremeno prestanu živjeti i stanovati zajedno u istom stanu“, što se dešava u slučaju školovanja, odmora, liječenja ili drugih opravdanih razloga „koji ne isključuju njihovu volju i namjeru da nakon prestanka okolnosti koje su dovele do njihovog privremenog razdvajanja, nastave zajedničko stanovanje“.
5. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zaključio da je u upravnom postupku nesumnjivo utvrđeno da je bila uspostavljena trajna zajednica života i stanovanja između E.H. i ranije NSP „i to još počev od 1980. godine, tj. useljenja [ranije NSP] u predmetni stan, kada su sa [ranijom NSP] u tom stanu živjeli i roditelji i sestra [E.H.]“ koji su 1989. godine odselili iz toga stana u drugi stan. Također, sud je obrazložio i da je utvrđeno da je zdravstveno stanje ranije NSP bilo takvo „da iziskuje boravak i njegu trećih lica, što tužbama [apelant i prvotužiteljica] ne dovode u pitanje“. Osim toga, kako je sud naveo, čak i da je u konkretnom slučaju dolazilo do privremenih prekida zajedničkog življenja izazvanih promjenom prebivališta roditelja E.H., „kao i eventualnim pohađanjem osnovne škole iz stana njenih roditelja ili zbog lakšeg pružanja njege [ranijoj NSP] u stanu njene kćerke, što u postupku nije pouzdano ni dokazano, sud smatra da bi se u tom slučaju radilo o opravdanim okolnostima koje su eventualno mogle uzrokovati samo privremene i opravdane promjene u zajedničkom življenju, ali da one ne ukazuju na trajan prestanak te zajednice“. Također, Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP 45/02, „budući da se odluka tog suda odnosi na situaciju iz člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima“, odnosno na situaciju u kojoj je davalac stana na korištenje tražio iseljenje lica koje je ostalo da stanuje u stanu nakon smrti nosioca stanarskog prava, a za koje je smatrao da nema zakonsko pravo da nastavi sa korištenjem stana. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije koristio takvo pravo niti je to mogao „s obzirom da [E.H.] nije ostala da stanuje u predmetnom stanu poslije smrti [ranije NSP] (koja je umrla 1994. godine), te da nakon smrti [ranije NSP] [E.H.] nije više bila u posjedu predmetnog stana, s obzirom da su nakon toga, zbog ratnih okolnosti, predmetni stan koristila treća lica, a na koncu i [prvotužiteljica]“.
6. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Uvp-08-000058 od 26. februara 2010. godine, odbio apelantov i prvotužiteljicin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje o svom zaključku da su upravni organi pravilno ocijenili sve izvedene dokaze i da je dao razloge o tome zašto je zaključio da je E.H. bila članica porodičnog domaćinstva ranije NSP. Vrhovni sud je obrazložio da su apelant i prvotužiteljica u svojim zahtjevima za vanredno preispitivanje presude osporili utvrđeno činjenično stanje, ali da te navode sud nije cijenio „jer zahtjev za vanredno preispitivanje se ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje“, kako je to regulisano članom 41. stav
4. Zakona o upravnim sporovima. Također, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u svojoj presudi cijenio sve tužbene navode, da je dao detaljno obrazloženje zbog čega su neosnovani navodi koje su apelant i prvotužiteljica ponovo iznijeli i u zahtjevu za vanredno preispitivanje, „a posebno koji se odnose na prigovore [apelanta] u vezi primjene člana 22. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima i pozivanje na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 45/02“.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Kao argumente za ove tvrdnje, apelant ponavlja sve ono što je isticao tokom upravnog postupka, kao i u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Također, apelant smatra da su sudovi pogrešno i proizvoljno zaključili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravni stavovi izneseni u odluci Ustavnog suda broj AP 45/02, jer je u toj odluci Ustavni sud „jasno protumačio odredbu člana 22. ZOSO i utvrdio posljedice nepostupanja lica u zakonskim rokovima“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U konkretnom slučaju, apelant ima status javnog preduzeća i, shodno tome, nosilac je određenih javnopravnih ovlaštenja (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 1478/10 od 16. maja 2013. godine, tačka 11, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu. Shodno tome, Ustavni sud je zauzeo stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Stoga, prema praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), pa će u tom pravcu Ustavni sud ispitati i predmetnu apelaciju.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o pravu na povrat stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a ne o situaciji koju reguliše član 22. Zakona o stambenim odnosima, te da su i upravni organi i sudovi o tome dali detaljna obrazloženja, uzimajući u obzir sve apelantove navode, tako da se ne može zaključiti da su odluke donesene proizvoljno. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić