Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2454/10 (R. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2454/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2454/10, rješavajući apelaciju Radoslava Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Kneževića podnesena presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 70 0 P 040305 09 Rev od 25. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 328 od 19. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-2201/03 od 21. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Slavica Bajić advokat iz Prijedora, podnio je 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 040305 09 Rev od 25. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 328 od 19. septembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-2201/03 od 21. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-2201/03 od 21. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05/02-126-191 od 15. aprila 2003.godine, da se tuženi obaveže da ga vrati u radni odnos na poslove koje je obavljao ili poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da mu na ime plata za period od augusta 2003. godine do marta 2006. godine isplati iznose koji su precizirani u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog nedobijanja certifikata za rad, zbog čega su bili ispunjeni uslovi iz člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 18/99, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama) kojim je izmijenjen član 76. Zakona o unutrašnjim poslovima i u stavu 2. iste odredbe propisano da „radniku kome je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u“. Osnovni sud je naveo da je apelantu, odlukom Komesara IPTF-a, uskraćeno ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti zato što se protiv njega u to vrijeme vodio krivični postupak, a na temelju presude Okružnog suda broj K-50/01 od 17. novembra 2005. godine je utvrđeno da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Osnovni sud je također naveo da je IPTF na kraju mandata, 31. decembra 2002. godine, dostavio tuženom spisak radnika kojima je oduzeto ili uskraćeno ovlaštenje za obavljanje policijske dužnosti, te da se na tom spisku nalazio i apelant. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 76. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 21/98) i Zakonom o izmjenama i dopunama propisano da „radniku kome je oduzet certifikat prestaje radni odnos u MUP-u“, te da je to odredba imperativnog karaktera zbog čega je tuženi bio dužan da po toj odredbi postupi bez mogućnosti da se upušta u ocjenu razloga kojim se rukovodio Komesar IPTF-a prilikom donošenja odluke „kojom je [apelantu] uskraćen certifikat“. S tim u vezi je navedeno da sudovi nisu nadležni ispitivati razloge koji opredjeljuju Međunarodne policijske snage (IPTF) za oduzimanje certifikata, da su odluke IPTF u postupku certifikacije pravno obavezujuće i da je stoga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio presudu broj 011-0-Ž-08-000 328 od 19. septembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je na sjednici vijeća suda odlučeno da se zakaže rasprava pred tim sudom, da je na raspravi apelantov punomoćnik precizirao tužbeni zahtjev na način što ga je dopunio zahtjevom da se, osim rješenja iz izreke prvostepene presude poništi i rješenje tuženog od 15. aprila 2003. godine, a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. U svojoj odluci, Okružni sud naveo da je nesporno utvrđeno da apelant nema certifikat za rad kod tuženog jer mu ga IPTF nije odobrio. Zatim je utvrđeno da je apelant privremeno udaljen s posla 17. marta 2003. godine do okončanja krivičnog postupka koji se protiv njega u to vrijeme vodio a uvidom u presudu istog suda broj K-50/01 od 17. novembra 2005. godine je utvrđeno da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Okružni sud je također vrlo detaljno obrazložio međunarodne obaveze sadržane u Okvirnom sporazumu o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji Republike Srpske koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u BiH (UNMIBH), a posebno tačku 16. tog Sporazuma kojom je predviđeno da će certifikaciju policijskih službenika obavljati IPTF. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.
4. Vrhovni sud je presudom broj 70 0 P 040305 09 Rev od 25. marta 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepene odluke pravilne, a naročito je ukazao da je osnov za prestanak radnog odnosa apelantu činjenica da nije dobio certifikat za rad IPTF, pa je neosnovan apelantov prigovor da je neprimjenjiva odredba člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je istakao kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da se redovni sudovi pogrešno pozivaju na činjenicu da su odluke međunarodnih policijskih snaga u postupku certifikacije pravno obavezujuće, jer ta činjenica po njegovom mišljenju ne može biti u suprotnosti s odredbama Evropske konvencije. Smatra da su mu navedena prava povrijeđena u periodu donošenja odluke o decertifikaciji jer se u to vrijeme protiv njega vodio krivični postupak, ali nije bila donesena pravosnažna presuda, zbog čega smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Presuda je donesena tek u aprilu 2006. godine i tek tada je, po mišljenju apelanta, mogla biti donesena odluka o prestanku radnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva2 kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud također ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već zauzeo stav u odluci broj AP 3356/06 od 17. marta 2009. godine, u kojoj je zaključio da „u situaciji u kojoj je nesporno da apelant od IPTF-a nije dobio certifikat, [...] Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi zaključili da su rješenja tužene zakonita budući da su donesena primjenom člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima kojim je regulirano da „radniku kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u.“ (tačka 12., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud smatra da nema razloga promijeniti navedeni stav. Osim toga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav zauzet u odluci Ustavnog suda broj AP 3356/06 i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije na tri instance i da su sudovi odlučivali o meritumu njegovog zahtjeva koji se ticao prestanka radnog odnosa zato što apelant nije ispunjavao zakonom propisane uslove. Činjenica da sudovi nisu bili ovlašteni da preispituju odluke o certifikaciji koje je donosio IPTF u skladu sa svojim nadležnostima i koje su predstavljale zakonski uslov za nastavak službe u policijskim snagama, ne mijenja zaključak da je apelant, u odnosu na odluku tuženog o prestanku radnog odnosa zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova, imao na raspolaganju djelotvornu sudsku zaštitu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće..
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić