Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/10 (GP „Zvijezda“ d.d. Visoko)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2469/10, rješavajući apelaciju GP „Zvijezda“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP „Zvijezda“ d.d.

Visoko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000031 16. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2096/02 od 14. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GP „Zvijezda“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000031 16. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2096/02 od 14. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2096/02 od 14. januara 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Jusufa Ramadana (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je tužitelj po osnovu ugovora o kupoprodaji stana broj 06-33-1992 od 17. januara 1992. godine od apelanta kupio dvosoban stan (bliže oznake navedene u izreci presude) u naselju Rosulje u Vogošći i u cijelosti izvršio uplatu kupoprodajne cijene, što je apelant dužan priznati i predati mu predmetni stan u posjed i slobodno raspolaganje i trpiti da se tužitelj na osnovu presude upiše kao vlasnik predmetnog stana u knjizi položenih ugovora Općinskog suda, uz nakandu troškova postupka. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev aplanta kojim je tražio raskid ugovora o kupoprodaji stana zaključenog između tužitelja i apelanta o kupovini predmetnog stana. Općinski sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: Ugovor), nalaz, procjenu i mišljenje vještaka građevinske i finansijske struke, pa je nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor kojim je utvrđena cijena stana u iznosu od 68.000,00 dinara po 1m2, da za površinu stana od 54,52 m2 cijena iznosi 3.707.360,00 YU dinara, da je cijena formirana u decembru 1991. godine i podliježe obračunu kamata (član 3. Ugovora) a u stavu 3. istog člana je navedeno da je cijena nepromjenjiva ukoliko se u cjelokupnom iznosu plati u roku koji je regulisan u članu 4. ugovora, odnosno do 18. januara 1992. godine. Tužitelj je, kako je dalje utvrđeno, apelantu isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu 18. i 20. januara 1992. godine a u aprilu 1992. godine su nastupile okolnosti (rat i ratno stanje) koje su apelanta spriječile da pravovremeno ispuni ugovor. Tokom 2000. godine apelant je nastavio s gradnjom a parnične stranke su u sepetembru iste godine postigle sporazum i pismenu saglasnost da se gradnja objekta nastavi uz inoviranje ugovora radi finansiranja dovršetka izgradnje objekta. U pismu namjere od 25. oktobra 2000. godine apelant je ponovo konstatovao svoju obavezu izgradnje stana i pozvao tužitelja da se dogovore oko dovršetka izgradnje. Zatim je 23. septembra 2002. godine, apelant u časopisu oglasio prodaju dvosobog stana iz dispozitiva presude. Općinski sud je ocijenio da apelantov prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer je u konkretnom obligaciono pravnom odnosu, koji je prerastao u stvarno-pravni odnos, zastara prekinutra pismom namjere i sagalsnošću stranaka da se nastavi gradnja (2. septembra i 25. oktobra 2000. godine), kada je apelant svoju obavezu priznao. To je po ocjeni Općinskog suda imalo za posljedicu prestanak toka zastare iz člana 392. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnejm tekstu: ZOO). Općinski sud je cijeneći sve provedene dokaze utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor i da je stoga Ugovor valjan pravni osnov tužitelju za sticanje prava vlasništva temeljem odredbe člana 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. S druge strane, apelantov protivtužbeni zahtjev za raskid Ugovora nije osnovan jer su ugovorne obaveze ispunjene odnosno tužitelj je platio pretežni dio cijene (0,26% nije izmirio), apelant objekat u kojem se nalazi stan izgradio i ostala je još samo njegova obaveza da stan tužitelju preda u posjed. Zbog toga se ne može govoriti o raskidu ugovora zbog neispunjenja jer su obje ugovorne strane svoje obaveze ispunile.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 1157/05 od 28. maja 2008. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u usvajajućem (pobijanom) dijelu presude tako što je tužiteljev zahtjev odbijen, a u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim je tražen raskid ugovora žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio da je do prekida zastare došlo sačinjavanjem zapisnika od 2. septembra 2000. godine i pisma namjere od 25. oktobra 2000. godine, jer je pismom namjere tužitelj pozvan na dogovor s apelantom o daljnjoj izgradnji stana do potpunog završetka, uz isplatu i pod uslovima koji će biti posebno dogovoreni. Međutim, do dogovora nije došlo a tužitelj je tužbu podnio 2. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je zatim naveo odredbu iz člana 387. stav 1. ZOO kojom je regulisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a priznanje mora biti učinjeno tako da se njim jasno očituje volja dužnika da priznaje dug. Korespondencija između tužitelja i apelanta u pogledu razrješenja nastalog spora se po ocjeni Kantonalnog suda ni u kom slučaju ne može smatrati priznanjem duga od strane apelanta. Imajući u vidu datum prestanka rata i neposredne ratne opasnosti (decembar 1995. i decembar 1996. godine) Kantonalni sud je zaključio da pismom namjere i sagalsnošću stranaka nije prekinut tok zastare, da je zastarjelost počela teći od januara 1997. godine (po prestanku neposredne ratne opasnosti), a kako je tužitelj tužbu podno 2. oktobra 2002. godine, zaključeno je da je tužba podnesena po proteku petogodišnjeg roka iz člana 371. ZOO, pa je prvostepena presuda u ovom usvajajućem dijelu preinačena i tužiteljev zahtjev odbijen.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000031 od 16. marta 2010. godine tužiteljevu reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je potvrđena prvostepena presuda kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Vrhovni sud smatra da je osnovan prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju se radi o dvostranoobavezujućem ugovoru u kojem su odredbama ugovora propisane obaveze i rokovi izvršenja. U odredbi člana 17. ZOO je regulisano da su učesnici dužni ispuniti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a u odredbi člana 361. ZOO je propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. U konktenom slučaju, iz člana 6. Ugovora proizilazi da je tužitelj kao kupac mogao tražiti predaju u posjed stana tek kada ga je apelant obavijestio da je zgrada dovršena, a apelant to nikada nije učinio. Budući da je tužitelj tek po oglašavanju javne prodaje stana saznao da je apelant spreman svoju obavezu izvršiti, to je u odnosu na tužitelja rok da traži ispunjenje obaveze od apelanta u smislu člana 361. ZOO počeo tek 23. septembra 2002. godine (po objavi oglasa) a ne nakon prestanka ratnog stanja kako je pogrešno zaključio drugostepeni sud.

5. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u vezi s kršenjem navedenih prava ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, prije svega u vezi početkom roka zastare. Vrhovni sud je po apelantovom mišljenju zanemario činjenicu da se radi o obligaciono-pravnom odnosu na koji se primjenjuju rokovi zastare, a po ocjeni apelanta, kako je to zaključio i drugostepeni sud uvažavajući njegovu žalbu, tužitelj je stekao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze po završetku rata i ratnih okolosti, dakle od januara 1997. godine. Smatra da se zapisnik sačinjen 2. septembra 2000. godine ne može smatrati priznanjem duga. S tim u vezi je naveo da je pogrešan stav Vrhovnog suda, prema kojem iz odredbe člana 6. Ugovora proizilazi apelantova obaveza da tužitelja obavijesti o izvršenim radovima, jer je tužitelj neprihvatanjem sufinansiranja izgradnje stana onemogućio izvršenje ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva2 kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud bili saglasni u ocjeni, suprotno stajalištu drugostepenog suda, da je zastara prekinuta pismom namjere i zapisnikom iz 2000. godine i da je tužitelj kao kupac, shodno odredbama zaključenog Ugovora, mogao tražiti predaju u posjed stana tek po okončanju izgradnje stana i obavještenja apelanta da je izgradnja završena, te da je stoga, u smislu relevantnih odredaba ZOO tužba blagovremena. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, pri čemu, suprotno tvrdnjama apelanta, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/10 (GP „Zvijezda“ d.d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio