Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/10 (K. R.)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2482/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2482/10, rješavajući apelaciju Klare Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Klare Radić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001 016 od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda Doboju broj 013-0-Gž-08-000 296 od 15. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Modriči broj 086-0-P- 06-000 381 od 15. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Klara Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornje Dubice, a koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 19. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001 016 od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 296 od 15. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 086-0-P-06- 000 381 od 15. februara 2008. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 086-0-P-06-000 381 od 15. februara 2008. godine djelimično uvažio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao „Sarajevo Osiguranje“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici po osnovu naknade nematerijalne štete isplati označene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2008. godine kao dana presuđenja. U preostalom djelu apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže na isplatu rente u označenom novčanom iznosu, kao i isplatu počev od 1. januara 2007. godine pa ubuduće označenog novčanog iznosa na ime rente, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je, pored ostalog ukazano, da je utvrđeno da je apelantica pretrpila teške tjelesne povrede u saobraćanoj nesreći od vozila koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženog, a zbog čega je tuženi i obavezan da joj nadoknadi štetu. Dio tužbenog zahtjeva koji se ticao naknade rente odbijen je jer apelantica nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz člana 195. tačka 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je ukazano da je apelantica starije dobi, bez zaposlenja i bez mogućnosti zaposlenja, da joj je životna aktivnost umanjena za 50%, da se u kući bavi domaćinskim poslovima, a zbog čega nije prihvaćena tvrdnja da se bavila poljoprivrednom djelatnošću i da joj renta treba biti određena prema procentu obračunate najniže plate u Federaciji BiH.

3. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-08-000 296 od 15. aprila 2009. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u odluci o kamati tako da je tuženog obavezao na plaćanje kamate počev od 29. jula 2003. godine pa do isplate dok je u preostalom dijelu žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže na plaćanje rente. S tim u vezi je ukazano da apelantica u toku postupka nije dokazala koje je konkretno poslove obavljala, da li zbog toga njeno domaćinstvo trpi štetu, da li neko drugi radi te poslove zbog njene nemogućnosti da ih obavlja i da li se za to nešto plaća, te visinu štete koju trpi. Nadalje, ukazano je da nije bilo dovoljno obaviti samo vještačenje po vještaku finansijske struke i tražiti rentu prema najnižoj plati obračunatoj u Federaciji BiH, jer to nije pravilan kriterij za određivanje rente. Pri tom, ukazano je i da je vještak procijenio da je ista visina najniže plate u Federaciji BiH bila i u vrijeme vještačenja, kao i u vrijeme povrjeđivanja apelantice, te u ratno vrijeme, a zbog čega je nalaz trebalo dopuniti i korigovati. Na temelju navedenog, zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 195. ZOO, a ne, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, zbog činjenice da apelantica nije bila zaposlena.

4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-001 016 od 18. marta 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je, u smislu člana 195. ZOO, osnov za ostvarivanje prava na naknadu izgubljene ili smanjenje zarade ako se utvrdi da povrijeđeno lice uslijed pretrpljenih povreda i narušenog zdravlja ne može ili nije moglo ostvarivati zaradu koju bi ostvarivalo i da mu nije smanjena radna sposobnost, odnosno da osnov za ostvarivanje ovog vida naknade materijalne štete nije utvrđeni stepen invalidnosti. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da osim apelanticinog iskaza da je ostvarivala zaradu radom na poljoprivrednim poslovima i uzgojem stoke, na ovu okolnost nije proveden niti jedan drugi dokaz. Stoga se Vrhovni sud u cjelini složio s razlozima i obrazloženjima iz drugostepene presude. Najzad, ukazano je da nižestepeni sudovi nisu zauzeli stav da apelantici ne pripada pravo na rentu jer se prije povređivanja bavila poljoprivredom, već iz razloga što samo njen iskaz, u nedostatku drugih dokaza, nije predstavljao pouzdan osnov za zaključak o osnovanosti ovog djela njenog zahtjeva, obzirom da je propustila u smislu člana 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku da iznese činjenice i provede dokaze na kojim je zasniva svoj tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je u toku postupka dokazala da joj pripada pravo na rentu jer, kako je to potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, više nije u mogućnosti obavljati bilo kakve druge, izuzev lakših, kućnih poslova. Nadalje, apelantica tvrdi da iskaz stranke saslušane u svojstvu svjedoka ima istu dokazanu snagu kao i svaki drugi dokaz, da je njen iskaz potkrepljen nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, a zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku o dokazivanju. Najzad, apelantica tvrdi i da nalaz vještaka financijske struke o visini rente koja joj je trebala biti dosuđena nije „ozbiljno“ osporavan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/10 (K. R.) | Sudska praksa | Aktio