Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2483/10 (M. A.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Autorsko djelo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2483/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2483/10, rješavajući apelaciju Miroslava Arapovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Arapovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902348 08 Rev od 25. marta 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902348 08 Pz od 29. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Arapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902348 08 Rev od 25. marta 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902348 08 Pz od 29. augusta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902348 05 Ps od 19. decembra 2007. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da je apelant idejni tvorac, autor festivala CRO ETNO NEUM 96 i da mu je Općina Neum (u daljnjem tekstu: tužena) onemogućila sudjelovanje na Festivalima narednih godina, pa da mu je tužena na ime pretrpljene štete u vidu izgubljene zarade dužna isplatiti iznos od po 21.777,00 KM počev od 2000. godine do 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelant je odbijen. U obrazloženju je navedeno da je apelant tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je idejni i stvarni tvorac CRO ETNOFEST NEUM (u daljnjem tekstu: Festival) počev od 1996. godine, a tužena je bez njegovog znanja naredne godine organizirala festival istog sadržaja i apelantu onemogućila nastavak započetog rada, što mu je prouzrokovalo štetu. Tužena je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da se svake godine donosi zasebna odluka o organiziranju festivala i imenuje organizacijski odbor. Osim toga, tužena je istakla prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je osnovanost tužbenog zahtjeva cijenio i utvrđivao na temelju materijalnih dokaza, posebno cijeneći nalaz vještaka etnomuzikologa Dražana Milasa koji je utvrdio da je Festival nastao u Neumu 1996. godine, apelantovom idejom, koncepcijom i organizacijom i da je apelant direktor Festivala. Osim toga, saslušan je svjedok Zoran Krešić koji je u vrijeme započinjanja Festivala bio načelnik tužene. Zatim je citirana odredba člana 3. Zakona o autorskom pravu („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 3/93 i 13/94) u kojojoj je navedeno da se autorskim djelom smatra tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja. Na temelju navedene i ostalih odredbi Zakona koje je sud ocijenio relevantnim Općinski sud zaključio da je apelant kao uposlenik NIP „Croatica“ Mostar u 1996. godini začeo ideju a uz pomoć općinskog vijeća tužene i Turističke zajednice organizirao Festival Neum 1996. godine. Budući da je tužena od tada kontinuirano koristila apelantov model Festivala, zaključeno je da je iskorištavla autorsko djelo apelanta kao idejnog tvorca čime mu je povrijedila imovinska prava. Na taj način je tužena, kako je dalje naveo Općinski sud, učinila povredu prava autorstva počev od 1997. godine nepriznavanjem apelantu svojstva autora, zbog čega je tužbeni zahtjev djelomično usvojen a njegova visina je utemeljena na nalazu vještaka finansijske struke, izjavi saslušanog svjedoka i izjavi apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 902348 08 Pz od 29. augusta 2008. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju se navodi da je prvostepeni sud napravio niz propusta, prije svega da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovo iz razloga što je presuda utemeljena na Zakonu o autorskom pravu iz 1992. godine (sa izmjenama i dopunama 1993. i 1994. godine) iako je 2002. godine stupio na snagu Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 7/02) kojim je u odredbi člana 140. propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o autorskom pravu iz 1992. godine, kao i svi propisi entiteta kojima je regulisaa ova materija i da će se nedovršeni a započeti postupci dovršiti prema odredbama novog zakona. Tužba u konkretnoj parnici je podnesena 12. marta 2004. godine i nesumnjivo je da je trebalo primijeniti Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH iz 2002. godine. Autorsko djelo je u Zakonu iz 2002. godine definisano na isti način kao i u ranijem zakonu, a apelant je svoje potraživanje zasnovao na tvrdnji da je on idejni tvorac Festivala i dosljedno tome autor Festivala, što je prvostepeni sud prihvatio. Kantonalni sud je s tim u vezi istakao da apelant jeste idejni tvorac Festivala ali da sama ideja o stvaranju ne daje istovremeno i autorskopravnu zaštitu. Kantonalni sud je mišljenja da je prvostepeni sud pogrešno cijenio Ugovor o usaglašavanju osnovnih odrednica pisma namjere za organizovanje Festivala 1996. godine, jer ugovor nije potpisala tužena a i da jeste, u navedenom ugovoru nije bilo odrednica o regulisanju međusobnih odnosa. Osim toga, u tom smislu je trebalo cijeniti iskaz apelanta koji je saslušan u svojstvu parnične stranke izjavio „da je on sam finansirao Festival sve do prvih uplata sponzora, da je to bilo desetak dana prije održavanja, da Općina (tužena) nije finansirala ništa, da je upozoravao na potpisivanje ugovora ali da se osim obećanja nije desilo ništa, da je tražio da se potpiše ugovor kako je dogovoreno“ što po ocjeni Kantonalnog suda ukazuje na činjenicu da na strani tužene nije bilo volje za potpisivanje ugovora. S obzirom da nije potpisan ponuđeni ugovor, niti je zaključen neki drugi ugovor, to upućuje na zaključak da razgovori koji su tim povodom vođeni ne obavezuju tuženu prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tužba je neosnovana i prema važećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH koji zahtijeva pismenu formu za autorsko djelo po osnovu narudžbi (član 27. Zakona) a takvog ugovora u konkretnoj pravnoj stvari nesporno nema. Apelant je, kako se dalje navodi, očigledno podnio najveći teret organizovanja Festivala u želji da isti uspije, i njegove radnje se mogu tretirati kao radnje poslovođe bez naloga u smislu odredbe člana 220. ZOO sa naknadnim odobrenjem tužene (član 228. ZOO), pa bi mu za uloženi trud za organizaciju 1996. godine pripala naknada. Međutim, u konkretnom sporu apelant ne potražuje na ime organizovanja Festivala iz 1996. godine već za sve naredne godine za koje nema nikakvog zaključenog pismenog ili usmenog ugovora sa tuženom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelant ne može, jer nije stekao nikakva autorska prava, uslovljavati tuženu s kim će zaključiti ugovor o organizaciji narednih festivala i ko će i u kom svojsvu s njom sarađivati. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije postao autor Festivala CRO ETNO NEUM 1996, pa po osnovu autorskih prava ne može potraživati nikakvu štetu, a i da je mogao došlo je do njene apsolutne zastare prema članu 373. ZOO, te je iz svih navedenih razloga apelantov zahtjev kao neosnovan odbijen.
4. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 902348 08 Rev od 25. marta 2010. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene persude odbio. Vrhovni sud smatra da je drugostepena presuda pravilna jer je činjenica da je organizovanje Festivala ideja apelanta ali, shodno odredbi člana 10. stav 1. a) Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH ideje nisu autorsko-pravno zaštićene, pa apelant na temelju člana 111. istog Zakona nema pravo na sudsku zaštitu. Vrhovni sud je saglasan sa Kantonalnim sudom da se apelantovo organizovanje Festivala ne smatra autorskim djelom, pa ni on autorom kojem bi pripala autorska prava. Međutim, Vrhovni sud je mišljenja da drugostepeni sud pogrešno smatra da je za autorska djela neophodna pismena forma ugovora jer je ona neophodna samo za prenos iskorištavanja autorskog djela na drugo lice, dok se u ostalim elementima primjenjuju odredbe ZOO. To konkretno znači da se ugovor smatra zaključenim kada su se ugovorne strane dogovorile o bitnim sastojcima ugovora, a u ovom slučaju ni tog dogovora nema, pa je revizija kao neosnovana odbijena.
5. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u vezi s kršenjem navedenih prava ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, prije svega jer sva tri redovna suda prihvataju činjenicu da je on idejni tvorac Festivala, a drugostepeni i tećestepeni sud pogrešno cijene da time nije postao autor Festivala, sa svim pravima koja bi iz tog proistekla. Pojam idejni tvorac i autor je po apelantovom mišljenju jednak, a to znači da mu pripadaju novčana potraživaja i nakanda štete koju je u ovom postupku tražio, zbog čega je predložio da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva2 kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud bili saglasni u ocjeni, suprotno stajalištu prvostepenog suda, da je apelant bio idejni tvorac Festivala 1996. godine ali da ideje nisu autorsko-pravno zaštićene i da Festival ne predstavlja samostalnu duhovnu tvorevinu osnosno autorsko djelo apelanta, zbog čega mu ne pripadaju prava prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH, a time ni novčana potraživanja koja je u konkretnom postupku tražio. Osim toga, apelant u pogledu svojih tvrdnji iz tužbe nije dostavio pismeni ili usmeni ugovor, niti je sudu predočio dokaze na okolnost da se sa tuženom saglasio u bitnim elementima, kako je propisano ZOO i Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, pri čemu, suprotno tvrdnjama apelanta, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić