Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/10 („Krivaja-Tvornica montažnih kuća“ d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 17. 09. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2556/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2556/10, rješavajući apelaciju „Krivaja-Tvornica montažnih kuća“ d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Krivaja-Tvornica montažnih kuća” d.o.o. Zavidovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-000 041 od 27. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 041-0- 07-000 518 od 13. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Krivaja-Tvornica montažnih kuća“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Mehe Ajanovića i Armele Beganović iz Zenice, podnio je 25. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž- 09-000 041 od 27. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-07-000 518 od 13. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-07-000 518 od 13. novembra 2008. godine obavezan je apelant da Sabiri Polić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime razlike plaća za period od septembra 2005. godine do augusta 2007. godine i naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2006. i 2007. godini isplati iznose pojedinačno navedene u prvom stavu izreke presude, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice odbijen. Drugim stavom izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se apelant obaveže da joj isplati otpremninu, uz zakonske zatezne kamate. U dijelu zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se ugovor o radu kojeg je s apelantom zaključila u augustu 2005. godine na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme i da se dosljedno tome utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos, tužba je odbačena. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je u pitanju radni spor i da je po službenoj dužnosti obavezan voditi računa o blagovremenosti tužbe, pa je u tom smislu utvrđeno da su pojedini dijelovi tužbenog zahtjeva tužiteljice neblagovremeni. Naime, u dijelu zahtjeva koji ne predstavlja novčano potraživanje (utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme) tužba je odbačena kao neblagovremena primjenom odredbe člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) jer je rok za podnošenje tužbe godina dana od dana dostavljanja odluke odnosno od dana saznanja za povredu nekog prava koji se tiče nenovčane tražbine. U pogledu ostalih dijelova tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na novčana potraživanja iz radnog odnosa, Općinski sud je meritorno odlučio, primjenom odredbe iz člana 106. ZOR-a. U odnosu na novčano potraživanje tužiteljice, apelant je istakao prigovor da nije član Udruženja poslodavaca i da je društvo sa 100% privatnim kapitalom, te da ga stoga ne obavezuju odredbe Kolektivnog ugovora, pa da je tužba i u tom dijelu neosnovana. Općinski sud je s tim u vezi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da apelanta ne obavezuje Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/00) i Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00). Međutim, bez obzira što je apelant društvo sa isključivo privatnim kapitalom, Općinski sud je utvrdio da ga obavezuju odredbe Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine. Naime u odredbi člana 2. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora je propisano da se primijenjuje na teritoriji FBiH, da je obavezujući i da važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, pa dakle i na privatne poslodavce, bez obzira da li su ili nisu članovi Udruženja poslodavaca. Nesporno utvrđene činjenice se odnose na obavljanje poslova tužiteljice kod apelanta za period preciziran u tužbenom zahtjevu, a spornim se ukazalo pitanje da li je apelant u utuženom periodu tužiteljici ispalaćivao plaće u skladu s Kolektivnim ugovorom. U tom pravcu je proveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske stuke, na koji niko od stranaka nije imao primjedbi. Na temelju sačinjenog nalaza i mišljenja, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljici apelant po osnovu razlike plaće i regresa isplaćivao manje nego je utvrđeno Kolektivnim ugovorom koji obavezuje apelanta, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojen prema nalazu i mišljenju vještaka. Preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice je odbijen. Osim toga, na iznose naknade plaća i regresa, sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate, jer dosuđene naknade plaća i regresa imaju karakter povremenih potraživanja kakav je stav zauzela sudska praksa (Vrhovni sud FBiH, Presuda broj Rev 975/05 od 18. jula 2006. godine).

3. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-09-000 041 od 27. aprila 2010. godine žalbu tužiteljice djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o zakonskoj zateznoj kamati na način što je kamata dosuđena na svaki pojedinačni iznos plaće počev od dana dospjeća do isplate, kako je bliže precizirano u izreci presude. Žalba apelanta je odbijena. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da su bez osnova žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud pogriješio kada je prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka utvrdio kolika je razlika između isplaćene plaće tužiteljice i pripadajuće osnovne plaće, uz razloge koji su navedeni na stranama osam i devet prvostepene presude. Činjenične i pravne navode koje je iznio prvostepeni sud kao svoje je prihvatio Kantonalni sud, upućujući apelanta na taj dio obrazloženja prvostepene presude, cijeneći ga jasnim, potpunim i pravilnim.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u vezi s kršenjem navedenih prava naveo da je tužiteljica podnijela tužbu tek po isteku ugovora o radu, da je do tada bila zadovoljna svojim primanjima i da je stoga njena tužba podnesena po proteku roka odnosno da je prigovor zastare potraživanja trebao biti prihvaćen i u dijelu koji se tiče novčanih potraživanja. Smatra da je ugovor o radu interni odnos između poslodavca i zaposlenika te da su sudovi u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo prihvatajući da je apelant bio u obavezi ispoštovati odredbe Kolektivnog ugovora umjesto odredbe ugovora o radu. Pored toga, apelant je istakao da sud nije izvršio analizu i ocjenu dokaza koji su izvedeni u postupku a osim toga prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka ne ulazeći u njegovu računsku izradu. Naveo je da redovni sudovi u svim predmetima koji se vode protiv apelanta postupaju pristrasno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Što se tiče ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da analiza izvedenih dokaza nije izostala, da je prvostepeni sud u svojoj presudi jasno naveo koji su dokazi u postupku izvedeni, uz poseban osvrt na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je ocijenjen kao stručan i objektivan i na koji apelant, suprotno tvrdnjama apelacije, nije imao primjedbi. Ustavni sud cijeni da su navodi apelacije suštinski identični navodima iz žalbe o kojima se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i precizno izjasnio primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da sudovi u svim postupcima u kojima je apelant stranka postupaju „pristrano“, Ustavni sud nalazi da apelant nije uopće obrazložio u čemu se ogleda navodna pristranost sudova, pa ove apelantove navode cijeni paušalnim. S obzirom na sve navedeno, te cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi bilo šta što bi vodilo zaključku o opravdanosti apelacionih navoda. Ustavni sud također podsjeća da apelant, osim što ponavlja navoda koje je isticao i u žalbi, ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/10 („Krivaja-Tvornica montažnih kuća“… | Sudska praksa | Aktio