Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/10 (I. T.)
Odluka donesena 17. 09. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2561/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine, u predmetu broj AP-2561/10, rješavajući apelaciju Ivana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Tomića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000001 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-286 od 12.
septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0- P-08-000 007 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 24. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000001 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08- 000-286 od 12. septembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-08-000 007 od 8. februara 2008. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja nagodbe i naknade štete. U tužbi je istakao da je u septembru 1996. godine doživio saobraćajnu nezgodu za koju je odgovoran vozač neosiguranog vozila IFOR-a i da je tim povodom sa tuženom zaključio nagodbu u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM. Budući da je po apelantovom mišljenju tužena iskoristila njegovo neiskustvo i stanje nužde, tužbenim zahtjevom je zatražio da se nagodba poništi i da mu tužena naknadi štetu.
3. Općinski sud je presudom broj 068-0-P-08-000 007 od 8. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje nagodbe zaključene sa tuženom broj 49/97 od 6. septembra 1997. godine i naknadu materijalne i nematerijalne štete, kako je precizno navedeno u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant doživio saobraćajnu nezgodu u septembru 1996. godine i da je tom prilikom bio ozlijeđen. Budući da je tužena istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, sud je izvršio uvid u vansudsku nagodbu broj 49/97 od 1996. godine na osnovu koje je zaključio da je tužena aplantu po tom štetnom događaju na ime cjelokupne štete isplatila iznos od 5.000,00 kuna (odnosno 1.250,00 KM) pa da stoga prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije nije osnovan. Osim toga, u dokaznom postupku je izvršen uvid u nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke i njihovo saslušanje, dopis SFOR-a iz 1997. godine, saslušan je apelant u svojstvu parnične stranke, izvršen uvid u nagodbu čije je poništenje tužbenim zahtjevom zatraženo i izvršen uvid u cijeli spis o saobraćajnoj nezgodi. Zatim je izvršena analiza i ocjena svakog dokaza posebno i svih zajedno, te je u kontekstu zahtjeva apelanta navedeno da prema odredbi člana 139. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnejm tekstu: ZOO) postoji mogućnost zahtijevati poništenje dvostranih ugovora ukoliko je u vrijeme sklapanja ugovora postojao očit nesrazmjer, odnosno ako oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora to nije znala. Zatim je citirana tačka II nagodbe zaključene 1997. godine kojom je konstatovano da se apelant smatra u cijelosti namiren sa svojim potraživanjima po tom štetenom događaju i da se odrekao prava na bilo kakvo daljnje potraživanje prema tuženoj. Općinski sud je zatim utvrdio da se štetni događaj desio u septembru 1996. godine a da je nagodba zaključena godinu dana kasnije, u septembru 1997. godine, te da stoga apelantovi prigovori da je tužena iskoristila njegovo stanje nužde nisu osnovani. Naime, apelant ničim nije dokazao svoje tadašnje teško materijalno stanje koje je po njegovoj ocjeni iskoristila tužena nudeći mu tzv. zelenaški ugovor. Osim toga, kako je dalje navedeno, prema odredbi člana 139. stav 2. ZOO pravo da zahtijeva poništenje ugovora prestaje protekom godine dana od njegovog sklapanja. Nagodba čije je poništenje zatraženo zaključena je u augustu 1997. godine a apelant je tužbu sudu za poništenje nagodbe podnio u augustu 2000. godine, pa je i iz tog razloga, kako je zaključio Općinski sud, prestalo apelantovo pravo da traži poništenje nagodbe odnosno došlo je do zastare za pobijanje vansudske nagodbe, zbog čega je odbijen i drugi dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete.
4. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Gž-08-000-286 od 12. septembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ponovio nesporna utvrđenja prvostepenog suda a zatim je ukazao da je tužba u dijelu zahtjeva kojim se traži poništenje nagodbe blagovremena s obzirom na odredbu člana 117. ZOO kojom je propisan trogodišnji rok za podnošenje tužbe, koji je u konkretnom slučaju ispoštovan imajući u vidu vrijeme zaključenja nagodbe i podnošenja tužbe. U pogledu apelantovog žalbenog prigovora da nagodba ima karakter zelenaškog ugovora, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je isplata apelantu izvršena na temelju police osiguranja od automobilske odgovornosti, da je nagodba zaključena godinu dana nakon štetnog događaja te da su stoga neosnovani apelantovi prigovori da je tužena iskoristila njegovo eventualno stanje nužde. Osim toga apelant nije dokazao da je tužena potpisivanje nagodbe ishodila iskoristivši njegovu lošu materijalnu situaciju, nedovoljno iskustvo ili lakomislenost, jer nije ispunjen ni jedan uslov iz odredbe člana 141. ZOO kojim bi se izveo zaključak da se radi o zelenaškom ugovoru. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade materijalne i nematerijalne štete, Kantonalni sud je ocijenio da tužena nije pasivno legitimisana jer se vozilo IFOR-a ne može smatrati neosiguranim vozilom prema čl. 82. i 90. Zakona o osiguranju imovine i lica. Osim toga, prema Zaključku Vlade BiH i UN od 15. maja 1993. godine, sva motorna vozila zaštitnih snaga UN-a, uključujući sva vojna vozila, brodove i avione neće biti predmet registracije i izdavanja saobraćajnih dozvola od strane Vlade, pod uslovom da sva imaju osiguranje. Iz navedenog proizilazi da su sva vozila UN-a u momentu prelaska državne granice BiH osigurana, te je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije.
5. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000001 od 16. marta 2010. godine, reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene prigovore apelanta uključujući i prigovor koji se tiče ocjene dokaza pri čemu je izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud. Osim toga, razloge koje je u obrazloženju presude istakao drugostepeni sud kao svoje je prihvatio Vrhovni sud. Posebno je naglašena pravilnost u pogledu neispunjenja ni jedanog uslova za poništenje nagodbe kao i u dijelu zahtjeva za naknadu štete koji je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, a ovakav stav je zasnovan na pravilnoj primjeni odredaba ZOO i Zakona o osiguranju imovine i lica, te Ugovoru Vlade BiH i Ujedinjenih nacija. Stoga, kako ne postoje povrede postupka na koje je apelant u reviziji ukazao a na čije se postojanje pazi i po službenoj dužnosti, to je apelantova revizija odbijena kao neosnovana.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Osnovni apelantov prigovor tiče se pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Smatra da su odluke nezakonite jer dokazi nisu cijenjeni pravilno već „neobjektivno i pristrano“, a to obrazlaže prihvatanjem od strane sudova pretpostavke da je sporno vozilo IFOR-a bilo osigurano od autoodgovornosti, iako iz izvještaja oficira za štete proizilazi da nije bilo osigurano.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se suštinski svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, odbili apelantov tužbeni zahtjev cijeneći da je neosnovan djelomično iz razloga što za poništenje nagodbe nije ispunjen ni jedan od uslova propisanih u odredbama čl. 103., 111. i 141 ZOO a djelomično zbog nedostaka pasivne legitimacije (u pogledu zahtjeva za naknadu štete), nalazeći da tužena nije odgovorna za nastalu štetu jer je vozilo koje je prouzokovalo štetu bilo osigurano (čl. 82. i 90. Zakona o osiguranju imovine i lica), čime je apelant u suštini nezadovoljan. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne ukazuje da su sudovi postupali „neobjektivno i pristrano“, kako to apelant tvrdi. S obzirom na sve navedeno, cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant dalje navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić